Vlada je 22. ožujka jednoglasno prihvatila prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, dok ga je Hrvatski sabor potvrdio 13. travanja, pri čemu se 30 zastupnika izjasnilo protiv ratifikacije, među njima i 14 HDZ-ovih, a dvojica su bili u sabornici, ali nisu glasovali.

Premijer Andrej Plenković je za upućivanje ratifikacije Istanbulske konvencije u proceduru rekao da nije plod pritiska oporbe i udruga civilnog društva, niti plod inicijative HDZ-ovih koalicijskih partnera, već rezultat političke volje njegove Vlade da ratificira dokument temeljem HDZ-ova izbornog programa, programa Vlade i zakonodavnog plana aktivnosti, bez skrivenih namjera.

Bit konvencije je, po njegovim riječima, spriječiti nasilje nad ženama i u obitelji jer je, po podacima MUP-a, u Hrvatskoj između 2013. i 2017. godine ukupno počinjeno 195 ubojstava, od čega je ubijena 91 žena, velikom većinom od bliskih osoba i intimnih partnera.

"To je bit i to je problem i to je fenomen s kojim se moramo baviti kao Vlada i političke stranke. Zbog toga Konvencija treba biti ratificirana u Hrvatskom saboru i ona mora ojačati naše nacionalne mehanizme za suzbijanje toga negativnog fenomena", poručio je.

S obzirom da je u javnosti ta tema dobila svjetonazorske konotacije oko pitanja roda i tzv. rodne ideologije, Plenković je prilikom ratifikacije izjavio da se Vlada, uvažavajući zabrinutost određenih skupina u društvu, odlučila dati interpretativnu izjavu u kojoj stoji kako Hrvatska smatra da odredbe konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav, ni promjenu ustavne definicije braka.

Iz Vlade su ustrajali da nema pravne obveze priznavanja trećeg spola ni redefinicije braka niti pravne obveze, navodeći da je ratifikacija konvencije politička volja da se osnaži pravni i institucionalni okvir za sprječavanje nasilja u obitelji. 

Plenković je također odbacio tvrdnje da provedba Konvencije za Hrvatsku znači milijardu kuna financijskih obaveza. Naveo je da Hrvatska ima svoj nacionalni program za sprječavanje nasilja, za što je u proračunu za ovu godinu predviđeno 70 milijuna kuna, a dio tih sredstava predviđen je i za provedbu Konvencije.

Krajem ožujka održan je prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, na kojem se po tvrdnjama organizatora okupilo sedamdesetak tisuća ljudi, dok prema je procjeni policije bilo tek oko pet tisuća sudionika.

Predstavnici građanske inicijative Istina o Istanbulskoj predali su 20. lipnja Hrvatskome saboru 377.635 potpisa hrvatskih birača za raspisivanje referenduma o otkazivanju Konvencije.

Sredinom rujna su Ustavnom sudu predali žalbu na negativni odgovor Ministarstva uprave na njihov zahtjev da promatrači inicijative sudjeluju u provjeri potpisa prikupljenih za otkazivanje Istanbulske konvencije.

Hrvatska je 13. lipnja položila ispravu o ratifikaciji Istanbulske konvencije Vijeću Europe, zajedno s rezervom i interpretativnom izjavom, objavilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, dodajući da će konvencija u Hrvatskoj stupiti na snagu 1. listopada.

Činu polaganja ratifikacijske isprave uz potvrđivanje u Hrvatskome saboru 13. travnja prethodilo je potpisivanje izjave o ratifikaciji te konvencije predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović 24. svibnja. Time je Hrvatska postala 31. država stranka tog međunarodnog ugovora.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, prvi je pravno obvezujući i sveobuhvatan međunarodni mehanizam za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, navela je Vlada na svojim stranicama, navodeći da taj dokument pruža nov i detaljan međunarodnopravni okvir za djelotvornije iskorjenjivanje obiteljskoga nasilja i nasilja nad ženama.

U izradi Konvencije sudjelovali su međunarodni stručnjaci, kao i stručnjaci iz Hrvatske. Rad na Konvenciji započeo je 2008. godine, a prihvaćena je u Istanbulu 2011. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014., nakon što ju je ratificiralo deset država članica Vijeća Europe.

Konvencija se odnosi na čitav niz nasilnih i traumatizirajućih djela, čije su žrtve u velikoj većini žene, a ta djela obuhvaćaju psihičko, tjelesno i seksualno nasilje, uključujući silovanje, prisilni brak, uhođenje, tjelesno nasilje, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaj, prisilnu sterilizaciju i seksualno uznemiravanje.

Konvencija prvi put donosi međunarodnu definiciju nasilja u obitelji. Prema Konvenciji, nasilje u obitelji označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji, kućanstvu, između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio prebivalište sa žrtvom.

(HINA, 1. 10. 2018.)