U predmetu Grizelj protiv Hrvatske podnositelj je prigovarao da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer su domaći sudovi odbacili njegovu tužbu kojom je pobijao odluku o prestanku radnog odnosa, podnesenu izvan roka. Međutim, ESLJP je u obzir uzeo okolnost da je podnositelj odbio preuzeti obavijest o otkazu kada mu je istu poslodavac prvi puta htio uručiti, te se time doveo u položaj da riskira prekluziju rokova za podnošenje tužbe.

Također, sud nije primijetio nikakve posebne okolnosti koje bi mogle opravdati podnositeljevo odbijanje preuzimanja obavijesti. S tim u vezi, sud je prihvatio stajalište zastupnice tužene države da zaposlenicima nije dopušteno birati početak tijeka zakonskog roka predviđenog Zakonom o radu. Stoga je utvrdio da je upravo na podnositelju primarna odgovornost za to što je podnio tužbu protekom roka. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da način na koji je odlučeno o procesnom zahtjevu za traženje sudske zaštite prema Zakona o radu, nije umanjio samu bit podnositeljeva prava na pristup sudu. Stoga je zahtjev podnositelja odbacio kao nedopušten, smatrajući ga očigledno neosnovanim, ističe Ured.

U predmetu Bojić protiv Hrvatske podnositeljica je prigovarala da je prekršajni postupak koji se protiv nje vodio zbog prekoračenja dopuštene brzine vožnje bio nepošten. Međutim, ESLJP je prihvatio argumentaciju zastupnice države i odbacio zahtjev kao očito neosnovan.

Utvrdio je da je podnositeljica u dva navrata mogla osporiti obvezni prekršajni nalog (u prigovoru i pred Prekršajnim sudom u Zagrebu) i iznijeti sve pravne i činjenične argumente koje je smatrala potrebnim. S obzirom da su podnositeljičini prigovori bili općenite naravi, sud je naveo da su dokazi koje je izveo Prekršajni sud bili dostatni da mu omoguće da odgovori na podnositeljičine tvrdnje u mjeri u kojoj su te tvrdnje bile određene i potkrijepljene. To što je Prekršajni sud dao veću težinu iskazu policijskog službenika od dokaza koje je podnijela podnositeljica izvan je nadležnosti suda jer je riječ o pitanjima koja su u nadležnosti domaćeg suda, navode u priopćenju.

U predmetu Lambaša protiv Hrvatske podnositelj je prigovarao da mu je povrijeđeno načelo „non bis in idem“ jer je protiv njega prvo proveden prekršajni postupak u kojem je proglašen krivim, a zatim je u pogledu istih činjenica pokrenut kazneni postupak.

Međutim, sud je njegov zahtjev odbacio kao preuranjen jer je kazneni postupak još bio u tijeku te nadležni domaći sudovi stoga još nisu imali priliku odlučiti o njegovim prigovorima.

U predmetu Stojaković protiv Hrvatske podnositeljica zahtjeva je prigovarala da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

Tvrdila je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio njezinu tzv. izvanrednu reviziju neobrazloženom odlukom te da je Županijski sud u Osijeku u predmetu presudio suprotno vlastitoj praksi i praksi Vrhovnog suda u jednakim situacijama tj. u pogledu valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnine.

Sud je podnositeljičin zahtjev odbacio kao nedopušten, a u odnosu na odbačaj revizije utvrdio je da podnositeljica taj prigovor nije iznijela Ustavnom sudu iako je to mogla učiniti. Stoga nije iscrpila dostupna domaća pravna sredstva u odnosu na ovaj prigovor.

U odnosu na prigovor nedosljednosti domaće sudske prakse, sud je utvrdio da nije dokazano postojanje „dubokih i dugotrajnih nedosljednosti“ u domaćoj sudskoj praksi, a podnositeljičin prigovor da su domaći sudovi trebali protumačiti domaće pravo na način koji bio išao podnositeljici u korist izvan je nadležnosti suda.


(HINA, 05. 07. 2018.)