Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 13. lipnja 2024. objavio odluku u predmetu Zelenika protiv Hrvatske, u kojoj je utvrdio da je podnositeljev zahtjev nedopušten.
 
Podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Novom Zagrebu tužbu protiv Republike Hrvatske zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvoru i povrede prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zbog neodgovarajuće organizacije posjeta zatvoru. Prvostupanjskom presudom, koju je potvrdio drugostupanjski sud, djelomično je usvojen podnositeljev tužbeni zahtjev i to u dijelu koji se odnosi na neodgovarajuće uvjete u zatvoru. Podnositelj je potom podnio ustavnu tužbu, koju je Ustavni sud odbacio navodeći da je podnositelj prije podnošenja ustavne tužbe propustio podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije Vrhovnom sudu.
 
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovorio da je mu rješenjem Ustavnog suda o odbačaju njegove ustavne tužbe povrijeđeno na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 6. st. 1. i čl. 13. Konvencije); da je naknada dodijeljena mu za neodgovarajuće uvjete u zatvoru bila preniska  (čl. 3. Konvencije), te da su odluke hrvatskih sudova kojima je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog neodgovarajuće organizacije posjeta zatvoru povrijedile njegovo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8. Konvencije).
 
Ispitujući njegove prigovore, Europski sud je primijetio da čl. 62. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, koji je na snazi od 1991., nedvosmisleno zahtijeva od stranaka u parničnom postupku koje namjeravaju podnijeti ustavnu tužbu da, kad god je to moguće, prvo podnesu reviziju. Praksa Ustavnog suda kojom je primjena tog uvjeta dopuštenosti bila fleksibilnija u razdoblju između stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku iz 2008. i 2022., potaknuta je promjenama u zakonskom uređenju revizije i praksi Vrhovnog suda, iz koje nije uvijek bilo jasno je li taj pravni lijek dopušten u pojedinom slučaju. Stoga je bilo za očekivati ​​da će Ustavni sud, nakon što se razjasne uvjeti za dopuštenost revizije, a što se i dogodilo nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku  iz 2022. godine, prilagoditi svoju praksu.
 
U odnosu na podnositeljev navod da je obično potrebno šest mjeseci da razvoj sudske prakse stekne dovoljan stupanj izvjesnosti, Europski sud je naveo da je to samo jedan od elemenata koji mogu biti od značaja prilikom procjene predvidljivosti, ali koji nije nužno odlučujući. U konkretnom slučaju, svi ostali elementi upućuju na to da je promjena u praksi Ustavnog suda bila razumno predvidljiva. Štoviše, ta promjena bila je potaknuta zakonskim izmjenama koje su stupile na snagu tek nakon proteka određenog vremena (vacatio legis), čime je svim zainteresiranim osobama omogućeno da se upoznaju s novim odredbama. Europski sud je također primijetio da je između stupanja na snagu predmetnih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku i podnošenja ustavne tužbe podnositelja zahtjeva prošlo više od sedam mjeseci.
 
Zaključno je Europski sud naveo da je podnositeljev predmet meritorno ispitan na dvije razine nadležnosti, te da nema elemenata koji upućuju na to da je odbacivanje njegove ustavne tužbe nerazmjerno ograničilo njegovo pravo na pristup sudu. Stoga je njegov zahtjev proglasio nedopuštenim kao očito neosnovanim.
 
Ostale prigovore podnositelja Europski sud je proglasio nedopuštenim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Ova odluka je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 14.6.2024.) 

Fotografija: Pixabay