Podnositeljica je podnijela reviziju protiv presude kojom je njezin bratić proglašen suvlasnikom nekretnine koju je naslijedila od pokojnog oca, a Vrhovni sud je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost predmeta spora nije prelazila 100.000 kuna.

Vrhovni sud je utvrdio da je u konkretnom predmetu tužitelj istaknuo dva zahtjeva - na utvrđenje prava vlasništva i na izdavanje tabularne isprave pa je vrijednost predmeta spora od 110.000 kuna koju je naznačila podnositeljica, trebalo podijeliti s dva.

Tako dobiveni iznos svakog pojedinog zahtjeva nije prelazio 100.000 kuna, a podnositeljica je prigovorila da joj je uskraćeno pravo na pristup Vrhovnom sudu pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Europski sud je utvrdio da je Vrhovni sud u trenutku kada je podnositeljica podnijela reviziju, u studenom 2009., zahtjev na utvrđenje prava vlasništva i na izdavanje tabularne isprave razmatrao kao jedan zahtjev. Međutim, od veljače 2010. Vrhovni je sud promijenio svoju praksu i počeo razmatrati navedeni zahtjev kao dva odvojena zahtjeva.

„Dakle, rješenje Vrhovnog suda od dana 27. svibnja 2010. godine kojim je odbačena podnositeljičina revizija kao nedopuštena, predstavlja promjenu sudske prakse, a ne različito tumačenje zakona koje može stvoriti pravnu nesigurnost. Europski sud je naglasio da domaći sudovi mogu mijenjati svoju praksu, kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, osobito u državama poput Hrvatske gdje sudovi nisu vezani presedanima. Slijedom navedenoga, nema povrede prava na pristup sudu“, izvijestio je Ured.

Presuda nije konačna, a to će postati ukoliko niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za njenim preispitivanje pred Velikim vijećem.

(HINA, 23. 05. 2018.)