Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 1. listopada 2024. donio, a 22. listopada 2024. objavio presudu u predmetu Šatvar protiv Hrvatske kojom je utvrdio povredu podnositeljevog prava na obrazloženu sudsku odluku, jednog aspekta prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. Konvencije.
 
Podnositelju, koji je radio kod privatnog poslodavca te bio član radničkog vijeća i sindikalni povjerenik, 25. travnja 2008. uručen je otkaz bez suglasnosti radničkog vijeća i sindikata. Zbog toga je pred općinskim sudom pokrenuo postupak radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Tijekom postupka upravi poslodavca istekao je mandat, a poslodavac nije prijavio novu upravu. Trgovački sud je u prosincu 2008. imenovao D.T.-a jedinim članom uprave i dao mu ovlast zastupanja do imenovanja nove uprave. Nakon što je D.T. opozvao otkaz, podnositelj je povukao tužbu te je spor pravomoćno okončan.
 
Podnositelj je zatim pokrenuo postupak radi isplate zaostalih plaća. U tužbi je, između ostalog, tvrdio da mu poslodavac ne isplaćuje plaću od travnja 2008. iako je u siječnju 2009. opozvao odluku o otkazu. Podnositelj nije spomenuo da je prethodno vodio parnični postupak radi osporavanja odluke o otkazu i da je povukao tužbu nakon što je D.T. opozvao odluku o otkazu. Presudom iz listopada 2012. općinski sud utvrdio je da D.T. nije imao ovlast opozvati otkaz jer je poslodavac ranije imenovao drugu upravu a da je upis u sudski registar deklaratornog karaktera. Dodatno, budući da podnositelj nije osporio otkaz, sud je zaključio da je isti konačan te da podnositelju ne pripadaju zaostale plaće.
 
Podnositelj je u žalbi naveo da je D.T. prema sudskom registru bio ovlašteni zastupnik poslodavca u trenutku opoziva otkaza te da on nije imao razloga sumnjati u točnost i istinitost tih podataka. U žalbi nije osporio da nije pobijao odluku o otkazu. Županijski sud je u veljači 2013. potvrdio prvostupanjsku presudu. Pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu, naveo je da se konačna odluka o otkazu više ne može pobijati niti opozvati te da podnositelj nije osporavao otkaz, a D.T. ga je opozvao nakon što je već postao konačan.
 
Podnositelj je pred Vrhovnim sudom prvi put otkrio da je osporio otkaz, ali je povukao tužbu jer je vjerovao da D.T. ima ovlasti opozvati otkaz, oslanjajući se na podatke iz sudskog registra. Iako se ranije pozivao na načelo povjerenja u registar, tek je pred Vrhovnim sudom otkrio konkretne radnje koje je poduzeo na temelju tog načela. Presudom iz srpnja 2017. Vrhovni sud je odbio reviziju podnositelja, potvrđujući pravno stajalište općinskog suda. Vezano uz podnositeljev prigovor da nije točno da nije osporio odluku o otkazu, naveo je da prema Zakonu o parničnom postupku stranka ne može iznositi nove činjenice tek u reviziji. Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu podnositelja kao očigledno neosnovanu.
 
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovorio da domaći sudovi nisu uzeli u obzir njegov argument da je povukao svoju tužbu protiv odluke o otkazu nakon njenog opoziva u skladu s načelom povjerenja u sudski registar.
 
Europski sud je istaknuo da pravo na obrazloženu odluku zahtijeva jasne i specifične odgovore na argumente presudne za ishod postupka. Iako podnositelj nije pravodobno iznio da je osporio otkaz, ta je činjenica postala nebitna jer je Vrhovni sud odbio reviziju smatrajući da D.T. nije imao ovlast opozvati otkaz. Europski sud je smatrao da su domaći sudovi trebali odgovoriti na podnositeljev argument da se on, postupajući u dobroj vjeri, mogao pouzdati u upis u sudskom registru da je D.T. ovlašten zastupati poslodavca jer je taj argument bio presudan za ishod postupka.
 
Stoga je utvrdio povredu prava na pošteno suđenje iz aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku. Podnositelju je dosudio 2.490 eura za troškove nastale pred Ustavnim sudom i Europskim sudom, dok je odbio preostali zahtjev za nadoknadom imovinske štete, navodeći da podnositelj ima pravo zatražiti ponavljanje postupka nakon presude kojom je utvrđena povreda Konvencije. Ova presuda je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 23.10.2024.)

Fotografija: Pixabay