Dana 17. prosinca 2024. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u predmetu Pavlović protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno pravo na pristup sudu (čl. 6. Konvencije) jer je Financijska agencija (dalje u tekstu: FINA) odbacila kao nepotpunu prijavu njegove tražbine u predstečajnom postupku.
 
U predstečajnom postupku koji je FINA otvorila protiv podnositeljevog dužnika, podnositelj je prijavio svoju tražbinu s osnove pruženih odvjetničkih usluga. Podnositelj je uz svoju prijavu dostavio popis postupaka u kojima je zastupao predstečajnog dužnika, popis radnji koje je poduzimao i izračun odvjetničke naknade za svaku od tih radnji. FINA je utvrdila da navedena dokumentacija dokazuje poslovni odnos, ali ne i pravnu osnovu tražbine. Pozvala je podnositelja da naknadno dostavi dokaz o postojanju tražbine i njenoj visini. Podnositelj je dostavio detaljno objašnjenje na koji način je sukladno Odvjetničkoj tarifi odmjerio odvjetničke troškove. Međutim, FINA je odbacila njegovu prijavu tražbine kao nepotpunu. Ministarstvo financija je odbilo podnositeljevu žalbu smatrajući da je podnositelj trebao dostaviti račune.
 
U upravnom sporu koji je podnositelj zatim pokrenuo, Upravni sud u Splitu i Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbili su njegov tužbeni zahtjev jer nije FINA-i dostavio dokaz o postojanju i visini svog potraživanja. Naveli su da je podnositelj trebao dostaviti račune iz kojih bi bila vidljiva visina potraživanja. Sudovi nisu smatrali spornim postojanje pravne osnove podnositeljevog potraživanja, točnije zastupanje dužnika od strane podnositelja kao odvjetnika.
 
Ustavni sud Republike Hrvatske je odbacio  ustavnu tužbu podnositelja. Utvrdio je da su upravni sudovi dali dostatne i relevantne razloge za svoje odluke te da je pravno shvaćanje koje su izrazili u svojim odlukama, ustavnopravno prihvatljivo.
 
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovarao temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer su tijela državne vlasti postupila pretjerano formalistički kada su odbila ispitati njegovu prijavu potraživanja u postupku predstečajne nagodbe te da su njihove odluke bile arbitrarne i nedovoljno obrazložene.
 
Europski sud je odbacio prigovor zastupnice Republike Hrvatske koja je prigovarala da zahtjev podnositelja nije spojiv sa čl. 6. Konvencije jer u postupku sklapanja predstečajne nagodbe ne postoji spor niti se odlučuje o građanskim pravima i obvezama u smislu tog članka. Sud je naveo da se zahtjev podnositelja osim postupka predstečajne nagodbe odnosi i na upravni spor i postupak pred Ustavnim sudom RH te da podnositelj ima materijalno pravo na naknadu odvjetničkih troškova uz koje je vezano procesno pravo pokretanja parnice radi namirenja. Prema stavu Europskog suda, spor je nastao između podnositelja i upravnih tijela podnošenjem žalbe podnositelja protiv odluke FINE kojom je odbačena njegova prijava tražbine.
 
Europski sud je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je odbačajem prijave potraživanja onemogućen da svoju tražbinu naplati bilo u postupku predstečajne nagodbe bilo naknadnim pokretanjem parnice. Naime, Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi bilo je propisano da nakon pravomoćnog okončanja postupka predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima.
 
Sud je nadalje utvrdio da je sukladno citiranom zakonu vjerovnik bio dužan dostaviti dokaz o postojanju potraživanja koje prijavljuje i o njegovoj visini, međutim, pojašnjenje koji su to dokazi (računi, ugovor) podnositelj je primio u trenutku kada više nije mogao dopuniti svoju prijavu potraživanja, a FINA mu takvu uputu nije dala. Budući da u relevantno vrijeme nije postojala sudska praksa ili dokumenti (primjerice upute FINE ili obrasci) iz kojih bi podnositelj mogao raspoznati čime mora poduprijeti svoju prijavu potraživanja, podnositelju nije bilo predvidljivo koje dokaze o postojanju tražbine i njezinoj visini je trebao dostaviti FINA-i.  Ostale prigovore temeljem čl. 6. i čl. 13. Konvencije koje je podnositelj iznio, Europski sud nije razmatrao jer je smatrao da su apsorbirani prigovorom povrede prava na pristup sudu.
 
Europski sud je podnositelju dodijelio iznos od 8.300 EUR na ime neimovinske štete, dok je njegov zahtjev za imovinsku štetu odbacio jer ne može spekulirati o osnovanosti podnositeljevog potraživanja prema predstečajnom dužniku i kakav bi bio ishod predstečajnog postupka u slučaju da je podnositeljeva prijava prihvaćena. Ujedno je podnositelju dodijelio  iznos od 830 EUR na ime troškova i izdataka. Ova odluka je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 18.12.2024.)

Fotografija: Unsplash