Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 16. travnja 2024. donio, a dana 23. svibnja 2024. objavio odluku o nedopuštenosti podnositeljevog zahtjeva u predmetu Rajko Lukić protiv Hrvatske.
 
Krajem 1991. godine ocu podnositelja zahtjeva oduzeta su dva motorna vozila za potrebe obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. Deset godina kasnije, podnositeljev otac je poslao dopis nadležnom Uredu za obranu koji je mobilizirao vozila, tražeći naknadu njihove vrijednosti. Potom je pozvan da preuzme vozila koja su bila uništena, međutim on je to odbio učiniti. U ožujku 2002. godine, podnositeljev otac je pokrenuo parnični postupak protiv Republike Hrvatske. Zahtijevao je isključivo povrat svojih vozila no ne i naknadu štete zbog njihovog uništenja. Tijekom postupka je podnositeljev otac preminuo te je podnositelj stupio u poziciju tužitelja. Podnositelj bio neuspješan sa svojim tužbenim zahtjevom pred hrvatskim sudovima, budući da nije dokazao da vozila i dalje postoje te da su u posjedu Republike Hrvatske, što su zakonske pretpostavke koje vlasnik mora ispuniti da bi ishodio povrat svoje stvari.
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovorio da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Konkretno, naveo je da su mu domaći sudovi nametnuli prekomjeran teret, zahtijevajući da dokaže da vozila koja je oduzela Republika Hrvatska i dalje postoje te da se nalaze u njenom posjedu.
 
U vezi s tim prigovorom, Europski sud je prihvatio argument zastupnice Republike Hrvatske pred tim Sudom da su domaći sudovi vezani tužbenim zahtjevom kojeg postavi tužitelj te mu ne mogu dosuditi nešto što on nije tražio. U konkretnom slučaju podnositelj je zatražio isključivo povrat vozila, iako je znao da su ista uništena. On je stoga morao znati da neće moći ishoditi povrat vozila već jedino naknadu njihove vrijednosti. Međutim, podnositelj nije zatražio naknadu vrijednosti uništenih vozila iako je bio svjestan svih relevantnih činjenica i zastupan po kvalificiranom odvjetniku.
 
Europski sud je stoga ocijenio da su domaći sudovi podnositelju dali razumnu priliku da iznese svoje vlasničko-pravne prigovore i ostvari postupovna jamstva zaštite svojeg vlasništva te da stoga nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Ova odluka je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 24.5.2024.) 

Fotografija: Pixabay