Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 9. srpnja 2024. objavio presudu u predmetu Hyett Perger Cvitanović u kojem je utvrdio povredu prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. Konvencije.
 
Podnositeljica je pred Europskim sudom prigovorila na temelju članka 6. Konvencije zbog nepravilnosti pri dostavi tužbe, čime je bila spriječena učinkovito sudjelovati u parničnom postupku pred hrvatskim sudom. Ujedno je prigovorila nezakonitom imenovanju privremenog zastupnika, te nezamjenjivanju istog usprkos nekvalitetnom zastupanju.
 
Bivši podnositeljičin odvjetnik je protiv podnositeljice, koja je živjela u Australiji, podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Korčuli potražujući iznos od 8.000,00 kuna za ranije pružene pravne usluge. Općinski sud je diplomatskim putem podnositeljici pokušao uručiti tužbu, ali je konzularna služba u Australiji obavijestila sud da se podnositeljica više ne nalazi na adresi naznačenoj u tužbi. Stoga joj je domaći sud imenovao privremenog zastupnika - odvjetnika, da ju zastupa u parničnom postupku. Imenovani privremeni zastupnik nije podnio niti jedan podnesak niti je pristupio na tri ročišta održana tijekom prvostupanjskog postupka. Na tim ročištima pročitana je dokumentacija iz koje je bila vidljiva adresa podnositeljičine elektroničke pošte.
 
Općinski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev protiv podnositeljice. Privremeni zastupnik joj je pokušao dostaviti presudu na njezinu adresu u Australiju, ali je prema naznaci na dostavnici istu odbila primiti. Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu protiv podnositeljice. Rješenje o ovrsi je podnositeljici uspješno dostavljeno diplomatskim putem iz drugog pokušaja na istu adresu. 
 
Podnositeljica je podnijela prijedlog za ponavljanje parničnog postupka zbog nemogućnosti sudjelovanja u istom, istaknuvši manjkavosti u dostavi sudskih pismena, imenovanju privremenog zastupnika i u načinu na koji je bila zastupana pred domaćim sudom. Općinski sud je odbio njen prijedlog utvrdivši da je imenovanje privremenog zastupnika bilo zakonito i da je bila pravilno zastupana tijekom parničnog postupka. Županijski sud je odbio žalbu podnositeljice, Vrhovni sud je odbacio izvanrednu reviziju, a Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositeljice proglasio nedopuštenom.
 
Europski sud je ponovio da koncept poštenog suđenja između ostalog nalaže da osoba protiv koje je pokrenut sudski postupak mora biti upoznata s tom činjenicom, te da su domaći sudovi dužni uložiti razumne napore da pozovu stranke da sudjeluju u sudskom postupku. Nadalje, prema hrvatskom Zakonu o parničnom postupku, ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj se treba dostaviti pismeno, domaći sud će nastojati od nadležnog tijela ili na drugi način dobiti potrebne podatke. U konkretnom predmetu, tijekom parničnog postupka tužitelj je na dva ročišta dostavio dokumente u kojima je jasno bila naznačena podnositeljičina adresa elektroničke pošte.
 
Imajući u vidu važnost načela kontradiktornosti, Europski sud je smatrao da je prvostupanjski domaći sud trebao iskoristiti tu adresu e-pošte kako bi obavijestio podnositeljicu o postupku protiv nje, iako prema hrvatskim zakonima to nije bio službeni način dostave sudskih pismena, ili barem sugerirati privremenom zastupniku da to učini. Zaključio je da domaći sud nije uložio razumne napore kako bi obavijestio podnositeljicu o postupku koji se protiv nje vodio, slijedom čega je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
 
Podnositeljici je za troškove i izdatke pred Europskim sudom dosuđen 661 EUR, dok je zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen zbog mogućnosti da zatraži ponavljanje postupka pred domaćim sudom. Ova presuda je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 9.7.2024.)

Fotografija: Pixabay