Slučaj koji je Hrvatska izgubila pokrenuo je Branko Glavak zbog parničnog postupka pred Općinskim sudom u Čakovcu u kojemu je tražio da se utvrdi ništavost oporuke. Nakon što je njegova tužba pred Općinskim sudom odbačena obratio se Vrhovnom sudu koji je njegovu reviziju uzeo u meritorno razmatranje kao dopuštenu te istu usvojio i naložio sudovima da meritorno odluče o njegovoj tužbi.

No, kada su sudovi razmotrili meritum predmeta tužbu su pravomoćno odbili, a tužitelj se ponovno obratio Vrhovnom sudu. Ali taj put Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedopuštenu, smatrajući da nisu ispunjeni zakonski uvjeti dopuštenosti revizije. Europski sud je utvrdio da je Vrhovni sud bez logičnog opravdanja donio dvije kontradiktorne odluke o dopuštenosti tužiteljevih revizija čime je povrijedio načelo pravne sigurnosti, izvijestio je ured hrvatske zastupnice pred ESLJP-om. Zbog povrede tog konvencijskog prava tužitelju je dosuđeno 1.500 eura na ime nematerijalne štete, te 1.700 eura zbog troškova postupka. Presuda je konačna i protiv nje nije dopušteno niti jedno pravno sredstvo. Istovremeno sud je objavio i pet odluka u korist Hrvatske.

Europski sud je neosnovanima proglasio prigovore podnositelja koji je tvrdio da je istražni zatvor koji mu je odredio Županijski sud u Varaždinu predstavljao povredu njegovih konvencijskih prava jer je osnovana sumnja, kao nužna pretpostavka istražnog zatvora, proizlazila iz podnositeljevog navodno nezakonitog priznanja teške krađe. Podnositelj je također prigovarao da pred domaćim sudovima nije mogao osporavati zakonitost istražnog zatvora, osobito zakonitost dokaza iz kojih je proizlazila osnovana sumnja. Razmatrajući predmet, Europski sud je prvo utvrdio da je Županijski sud u Varaždinu podnositelju odredio istražni zatvor u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku. Također, Županijski sud utvrdio je postojanje osnovane sumnje na temelju brojnih dokaza, kao što je zapisnik o očevidu, zapisnik o prepoznavanju i drugo te je opširno i detaljno obrazložio razloge za određivanje istražnog zatvora podnositelju.
U vezi priznanja kaznenih djela koje je podnositelj dao bez prisutnosti branitelja, Europski sud je naglasio da navodna nezakonitost pojedinog dokaza ne znači nužno da postojanje osnovane sumnje nije bilo potkrijepljeno ili da je istražni zatvor protivan članku 5. Konvencije, osobito jer je podnositelj kasnije ponovio priznanje.
Što se tiče nacionalnog postupka u kojem je ispitana zakonitost podnositeljevog istražnog zatvora, Europski sud je naglasio da Konvencija ne zahtijeva da se u okviru postupka o određivanju ili produljenju  istražnom zatvoru odlučuje o zakonitosti dokaza. Štoviše, to bi postupak o istražnom zatvoru moglo učiniti neučinkovitim i presporim,zaključio je ESLJP.

Kao neosnovan sud je odbacio i zahtjev tužiteljice koja je tvrdila da su odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) kojima je odbijen njezin zahtjev za obiteljsku mirovinu iza majčine smrti, bile arbitrarne.
Tužiteljica je tražila od HZMO-a da joj prizna pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti njezine majke, budući da ju je majka do svoje smrti uzdržavala, o tužiteljica ima utvrđenu opću nesposobnost za rad. HZMO je takav zahtjev odbio, utvrdivši da je kod tužiteljice opća nesposobnost za rad nastupila nakon smrti majke, zbog čega ne ispunjava zakonske uvjete za priznanje te vrste mirovine, sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Europski sud je utvrdio da odluke HZMO-a nisu bile arbitrarne, a ni nerazumne. Pritom su imali u vidu činjenicu da tužiteljica nije iskoristila sva pravna sredstva koja predviđa hrvatsko pravo, a putem kojih je mogla dokazivati da je njezina opća nesposobnost za rad nastupila prije majčine smrti.

Europski sud proglasio je nedopuštenim tužbu protiv Hrvatske u predmetu u kojem je podnositelj smatrao da policija i nadležno državno odvjetništvo nisu poduzeli primjerene korake radi utvrđenja odgovornih za smrt njegovog sina, odnosno da nisu provele učinkovitu istragu. Sud je prihvatio argumentaciju države da je u konkretnim okolnostima podnositelj nepravovremeno podnio tužbu, nakon više od godinu i četiri mjeseca od primitka odluke Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu kojom je odbačena kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja radi ubojstva njegovog sina.

Podnositelj se naknadno obratio Vrhovnom sudu sa zahtjevom za pomoć u rasvjetljavanju slučaja, međutim, imajući u vidu da dopis Vrhovnom sudu nije učinkovito pravno sredstvo koje je moglo prekinuti šestomjesečni rok za podnošenje tužbe Europski sud  je tužbu podnositelja odbacio kao nepravovremenu.

ESLJP je presudio da je zahtjev podnositelja očigledno neosnovan jer ne upućuje ni na kakvu povredu prava i sloboda zajamčenih Konvencijom.
Podnositelji su prigovarali da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine stoga što im nije vraćen iznos koji su platiti na ime troškova sudskog postupka koji su vodili pred hrvatskim sudovima, pozivajući se pri tome na oduku Vlade o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih u RH u određenim postupcima.
Europski sud je prihvatio argumente države da se navedena Vladina odluka nije odnosila na postupak koji su oni vodili pred domaćim sudovima, da su podnositelji znali da njihove tužbe nemaju šanse za uspjeh, a unatoč tome nisu ih željeli povući. Kako je takvo nepotrebno parničenje uzrokovalo troškove zastupanja države oni su te troškove morali platiti nakon gubitka spora.

Nedopuštenim je proglašen i zahtjev podnositelja Sadikovića koji je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na dom jer su mu hrvatski sudovi priznali status nositelja stanarskog prava na stanu koji je država prodala tijekom trajanja tog postupka, a u međuvremenu mu je također naloženo iseljenje iz drugog stana koji mu je bespravno dan na korištenje od stane bivše JNA. Europski sud pozvao se na utvrđenje hrvatskog Ustavnog suda koji je naveo da je Ministarstvo obrane RH tijekom postupka pred domaćim sudovima podnositelju ponudilo stan u Zagrebu, koji je on odbio. Time je država uspostavila pravičnu ravnotežu između sukobljenih interesa i stoga je miješanje u pravo na dom podnositelja bilo razmjerno legitimnom cilju i kao takvo nužno u demokratskom društvu, izvijestio je ured hrvatske predstavnice pred sudom u Strasbourgu.

Navode i da su sve odluke konačne te da su u cijelosti, na engleskom jeziku, dostupne na web stranici suda (www.echr.coe.int/hudoc).

(HINA, 05. 10. 2017.)