Ured zastupnika RH pred ESLJP-om je izvijestio da je Aleksandar Biagini kao podnositelj zahtjeva, po zamolbi talijanske tvrtke kao vlasnice jahte, prevozio to plovilo iz mjesta popravka u Bakru do luke u Opatiji. Zatekavši Biaginija u prijevozu, pomorski policajci su o tome obavijestili Carinsku upravu koja mu je u carinskom postupku naložila plaćanje carine na uvoz plovila u iznosu od 57.539 eura.

Podnositelj je, navodi Ured, pred domaćim tijelima i sudovima isticao kako on nije uvezao jahtu, već da ju je samo premjestio po nalogu njenog vlasnika i da mu je nametnuta carinska obveza iako nije bio vlasnik jahte.

Tvrdio je da je rješenje hrvatskih vlasti o plaćanju carine bilo nezakonito. Pred Europskim sudom je prigovorio da je nalaganjem plaćanja carinskog duga njemu, a ne vlasniku jahte, njemu nametnut prekomjeran financijski teret te da mu je primjena domaćeg prava bila nepredvidljiva.

ESLJP je utvrdio da je rješenjem Carinske uprave o plaćanju carinskog duga došlo do miješanja u podnositeljevo pravo na mirno uživanje vlasništva, ali da je ono bilo zakonito jer se temeljilo na mjerodavnim odredbama Konvencije o privremenom uvozu, Carinskog zakona i odgovarajućih podzakonskih akata.

Ujedno, primjena odredbi navedenih propisa bila je jasna i predvidljiva te je miješanje slijedilo legitimni cilj osiguranja plaćanja carine. Međutim, Europski sud je utvrdio da je podnositelju naloženo plaćanje carinskog duga iako on jahtu nije uvezao u Hrvatsku i iako je ona ubrzo vraćena u Italiju.

Bez dokaza o korištenju jahte u gospodarske ili privatne svrhe

Ured navodi kako nisu postojali dokazi da bi podnositelj jahtu koristio u gospodarske ili privatne svrhe, ili na koji drugi način imao namjeru zloupotrijebiti postupak privremenog uvoza. Također je naveo da su carinske vlasti dug mogle naplatiti izravno od vlasnika jahte po čijim je uputama podnositelj postupao, a ne taj dug nametnuti isključivo podnositelju.

Međutim, domaće vlasti navedene okolnosti nisu uzele u obzir, a nisu uzele u obzir ni podnositeljevu financijsku situaciju niti činjenicu da je bio kažnjen za carinski prekršaj, već su se u domaćim postupcima i odlukama usredotočile samo na nezakonitost podnositeljeva postupanja.

Stoga je zaključio da nadzor domaćih tijela nije zadovoljio uvjet postizanja ''pravedne ravnoteže'' između suprotstavljenih interesa u konkretnom predmetu te da je predmetnim carinskim rješenjem stavljen prekomjerni teret na podnositelja.

Zbog svega navedenog domaće vlasti su prekoračile široku slobodu procjene koju imaju u pitanjima carina te nisu postigle pravednu ravnotežu između suprotstavljenih interesa, ističe Ured u priopćenju.

ESLJP je podnositelju dodijelio iznos od 9914 eura na ime imovinske štete, iznos od 5000 eura na ime neimovinske štete te iznos od 7215 eura na ime troškova postupka. Sud ističe i da je presuda konačna.

(HINA, 11. 6. 2024.)

Fotografija: Pixabay