Dana 11. lipnja 2024. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u predmetu Biagini protiv Hrvatske, u kojoj je utvrdio da je rješenjem Carinske uprave o plaćanju carinskog duga zbog privremenog uvoza jahte, podnositelju zahtjeva - profesionalnom skiperu, povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju).

Po zamolbi vlasnika jahte (trgovačkog društva iz Italije) podnositelj zahtjeva prevozio je jahtu iz mjesta popravka u Bakru do luke u Opatiji. Zatekavši ga u prijevozu, službenici pomorske policije obavijestili su o tome Carinsku upravu, koja mu je u carinskom postupku naložila plaćanje carine na uvoz plovila u iznosu od 57.539,00 EUR.
 
Podnositelj je pred domaćim tijelima i sudovima isticao da on nije uvezao jahtu, već da ju je samo premjestio po nalogu njenog vlasnika i da mu je nametnuta carinska obveza iako nije bio vlasnik jahte. Tvrdio je da je rješenje hrvatskih vlasti o plaćanju carine bilo nezakonito, te da je takva primjena domaćeg prava njemu bila nepredvidljiva. Pred Europskim sudom je prigovorio da je nalaganjem plaćanja carinskog duga njemu, a ne vlasniku jahte, njemu nametnut prekomjeran financijski teret te da mu je primjena domaćeg prava bila nepredvidljiva.
 
Europski sud je utvrdio da je rješenjem Carinske uprave o plaćanju carinskog duga došlo do miješanja u podnositeljevo pravo na mirno uživanje vlasništva, ali da je ono bilo zakonito jer se temeljilo na mjerodavnim odredbama Konvencije o privremenom uvozu, Carinskog zakona i odgovarajućih podzakonskih akata. Ujedno, primjena odredbi navedenih propisa bila je jasna i predvidljiva, te je miješanje slijedilo legitimni cilj osiguranja plaćanja carine.
 
Međutim, Europski sud je utvrdio da je podnositelju naloženo plaćanje carinskog duga iako on jahtu nije uvezao u Hrvatsku i iako je ona ubrzo vraćena u Italiju. Nisu postojali dokazi da bi podnositelj jahtu koristio u gospodarske ili privatne svrhe, ili na koji drugi način imao namjeru zloupotrijebiti postupak privremenog uvoza. Također je naveo da su carinske vlasti dug mogle naplatiti izravno od vlasnika jahte po čijim je uputama podnositelj postupao (ili od sredstava dobivenih prodajom iste), a ne taj dug nametnuti isključivo podnositelju. Međutim, domaće vlasti navedene okolnosti nisu uzele u obzir, a nisu uzele u obzir ni podnositeljevu financijsku situaciju niti činjenicu da je bio kažnjen za carinski prekršaj, već su se u domaćim postupcima i odlukama usredotočile samo na nezakonitost podnositeljeva postupanja.
 
Stoga je zaključio da nadzor domaćih tijela nije zadovoljio uvjet postizanja „pravedne ravnoteže“ između suprotstavljenih interesa u konkretnom predmetu (potrebe da se osigura naplata carinskog duga i zaštite prava vlasništva podnositelja), te da je predmetnim carinskim rješenjem stavljen prekomjerni teret na podnositelja koji je suštinski narušio njegovu financijsku situaciju. Zbog svega navedenog domaće vlasti su prekoračile široku slobodu procjene koju imaju u pitanjima carina te nisu postigle pravednu ravnotežu između suprotstavljenih interesa.
 
Europski Sud je podnositelju dodijelio iznos od 9.914,00 EUR na ime imovinske štete, iznos od 5.000,00 EUR na ime neimovinske štete, te iznos od 7.215,00 EUR na ime troškova postupka. Ova presuda je konačna.

(uredzastupnika.gov.hr, 11.6.2024.)

Fotografija: Pixabay