Na svečanosti u Kući europske povijesti, muzeju koji se nalazi neposredno uz bruxellsko sjedište Europskog parlamenta, predsjednik Parlamenta David Sassoli i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel predali su kopiju Lisabonskog ugovora predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen. Na svečanosti je bila i predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde.
Lisabonski ugovor, potpisan 13. prosinca 2007. u portugalskoj prijestolnici, stupio je na snagu 1. prosinca 2009. 
Glavne promjene koje je Lisabonski ugovor donio u institucionalnom ustroju EU-a jesu uvođenje dužnosti stalnog predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost, koji istodobno obnaša i dužnost potpredsjednika Europske komisije.  Lisabonski ugovor je također povećao ovlasti Europskog parlamenta, a u Vijeću EU-a u više područja uvedeno je glasovanje kvalificiranom većinom umjesto odlučivanja konsenzusom,  koji je ipak zadržan u ključnim područjima.
Do 1. prosinca 2009. godine, dužnost predsjedatelja Europskog vijeća obavljao je premijer zemlje koja je obnašala šestomjesečno rotirajuće predsjedništvo. Taj sustav je bio kritiziran jer se čestim promjenama predsjedavajućih gubio kontinuitet. Uloga predsjednika Europskog vijeća je pripremati i predsjedati sastancima šefova država ili vlada zemalja članica, koji se sastaju najmanje četiri puta godišnje,  a posljednjih godina zbog raznih kriza sastajali su se puno češće. 
Stalni predsjednik Europskog vijeća bira se na mandat od dvije i pol godine koji se može jedanput obnoviti. Prvi predsjednik Europskog vijeća bio je Belgijanac Herman van Rompuy, koji je odradio dva mandata, to jest pet godina, naslijedio ga je Poljak Donald Tusk, koji je nakon pet godina predao mandat ponovno jednom Belgijancu Charlesu Michelu.
Nova Europska komisija ovaj put je slučajno preuzela dužnost na godišnjicu Lisabonskog ugovora. Komisija je trebala preuzeti mandat 1. studenoga, ali je kasnila mjesec dana jer je Europski parlament odbio troje kandidata u novoj ekipi povjerenika, koji su morali biti zamijenjeni novim ljudima. 
S izborima za Europski parlament u svibnju ove godine započela je smjena na čelu ključnih europskih institucija. Nakon europskih izbora na čelo parlamenta je izabran Talijan David Sassoli. Ove godine je došlo do promjene i na čelu Europske središnje banke. Francuskinja Christine Lagarde je 1. studenoga preuzela osmogodišnji mandat naslijedivši Talijana Marija Draghija. S početkom mandata nove Europske komisije počinje rad i novi visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. To je također nova funkcija uvedena Lisabonskim ugovorom. Prva osoba na toj dužnosti bila je Britanka Catherine Ashton, nakon nje Talijanka Frederica Mogherini koja je dužnost predala Borrellu. I predsjednik Europskog vijeća i visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku imaju dosta ograničene uloge koje se svode na koordinaciju i posredovanje u postizanju suglasnosti među zemljama članicama.
U novom ciklusu Europska unija je suočena s brojnim izazovima, od klimatskih promjena, digitalizacije, hibridnih prijetnji, terorizma, migracijskih pritisaka, uspona populizma do očuvanja europskog modela socijalnog tržišnog gospodarstva. Tu je i nedovršena priča s Brexitom. Izlazak Velike Britanije do sada je dva puta odgađan, a stvari bi s tom sagom mogle postati jasnije nakon parlamentarnih izbora u Ujedinjenoj Kraljevini 12. prosinca. Prvi veliki potez nove Europske komisije najavljen je za 11. prosinca, dan prije početka sastanka na vrhu zemalja članica. Komisija će tada objaviti Europski zeleni plan, zakonodavni paket kojim će se nastojati postići cilj klimatske neutralnosti. Cilj je do sredine ovoga stoljeća postići ugljičnu neutralnost, a do tada treba osigurati pravičnu tranziciju, što uključuje i fond za pomoć zemljama pri prelasku s fosilnih goriva na čiste izvore energije.Djelovanje EU-a otežava i krhkost vlada u zemljama članicama. Trenutačno 11 zemalja ima manjinsku vladu, a u dosta njih vlade su oslonjene na tanku i nestabilnu većinu. Ali, to može biti i prigoda za novu predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen da se nametne.
Ali, Europska unija ne stanuje u Bruxellesu, nego u zemljama članicama.  U tom kontekstu posebno je uočljiva uloga francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji se želi nametnuti kao snažni vođa za promjene u EU-u. To, između ostaloga, ima zahvaliti činjenici što je njemačka kancelarka Angela Merkel unaprijed najavila odlazak nakon sadašnjeg mandata, zbog čega je njezina uloga bitno oslabljena, zatim zbog poteškoća u Italiji i Španjolskoj, te odlaska Velike Britanije.
Macron se stoga nameće kao najjači igrač barem dok u Njemačkoj ne dođe do promjene na čelu vlade.
No, Macronovi potezi izazvali su dosta kontroverzi, posebice blokada otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom te ocjena da je NATO u stanju moždane smrti, zbog čega se mnogi pitaju kakvi su njegovi ciljevi i dometi.

S početkom novog ciklusa u Europskoj uniji, europsku politiku napušta jedan od najznačajnijih političara u posljednjih 30 godina u Europi, Jean-Claude Juncker.
Bio je premijer Luksemburga 18 godina, od 20. siječnja 1995. do 4. prosinca 2013. Manje od godinu dana kasnije preuzeo je ulogu predsjednika Europske komisije, koju je vodio zadnjih pet godina. Juncker je bio u luksemburškoj vladi od 1982. bez prekida. Od 1989. godine do 2009. bio je i ministar financija i jedini je preživjeli političar koji je pregovarao o Sporazumu iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1992. godine i kojim je uveden euro. 
"Često sam znao reći da smo euro i ja jedini preživjeli iz Sporazuma iz Maastrichta. Euro sada ostaje sam", rekao je Juncker u petak na svojoj zadnjoj konferenciji za novinare. Postao je jedan od najuglednijih europskih čelnika, poznat po specifičnom humoru i neposrednosti.
Juncker je osam godina bio i šef euroskupine, tijela koje okuplja ministre financija zemalja članica eurozone.
S čela Europskog vijeća odlazi Donald Tusk, no on ostaje aktivan u europskoj politici. Najdugovječniji premijer u postkomunističkoj Poljskoj, na nedavnom kongresu Europske pučke stranke u Zagrebu izabran je za predsjednika te europske političke grupacije desnog centra.

(HINA, 1. 12. 2019.)