1. UVOD
Povodom zahtjeva br. 29422/17, dana 14. siječnja 2020., Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) donio je odluku u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine. Jedan od prigovora dopuštenosti podnošenja zahtjeva u tom predmetu bio je da podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu. Međutim, ESLJP je pri ocjeni dopuštenosti zahtjeva uzeo u obzir kakva je za podnositelja zahtjeva bila važnost iznosa koji je potraživao pred domaćim sudovima u radnom sporu.

2. POSTUPAK KOJI JE PRETHODIO POSTUPKU PRED ESLJP-om
Postupak koji se vodio pred nacionalnim sudovima Bosne i Hercegovine bio je radni spor. Naime, podnositelj zahtjeva, gospodin Lazarević, 29. lipnja 2012. dobio je otkaz ugovora o radu u javnom željezničkom prijevoznom poduzeću »Željeznice Republike Srpske A. D. Doboj« (u nastavku teksta: Željeznice RS), nakon što je odbio sklopiti novi ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima. Dana 18. srpnja 2012. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv Željeznice RS tražeći isplatu otpremnine, regrese, zimske bonuse (zimnica i ogrjev), naknade za obrok (topli obrok) i pripadajuće mirovinske doprinose. Dana 4. srpnja 2013. prvostupanjski sud u Doboju prihvatio je zahtjev podnositelja zahtjeva za isplatu otpremnine, ali je ostatak zahtjeva odbio zbog teške financijske situacije njegova bivšeg poslodavca. Okružni sud u Doboju je 27. siječnja 2014. potvrdio tu odluku. Vrhovni sud Republike Srpske (u nastavku teksta: Vrhovni sud) odbacio je, 16. lipnja 2016., reviziju po kriteriju vrijednosti spora (ratione valoris). Dana 21. srpnja 2016. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u kojoj se žalio na nepoštenost suđenja u njegovu radnom sporu, tvrdeći da su domaći sudovi, iako su imali jasnu zakonsku odredbu, odbili njegov zahtjev iz nebitnih razloga. U prilog svojoj tvrdnji pozvao se na presudu Vrhovnog suda od 18. veljače 2015. i tumačenje Komisije za tumačenje i nadzor primjene Općeg kolektivnog ugovora od 12. veljače 2014. Dana 26. listopada 2016. Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu.

3. PITANJE DOPUŠTENOSTI ZAHTJEVA ESLJP-u S OBZIROM NA VRIJEDNOST PREDMETA SPORA
Vlada Bosne i Hercegovine tvrdila je da zahtjevi koje su odbili domaći sudovi iznose otprilike 1.100,00 eura i da podnositelj zahtjeva zato nije pretrpio značajnu štetu. Naime, prema odredbi članka 35. st. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda^[1], ESLJP će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačan zahtjev, između ostalog, ako smatra da podnositelj nije pretrpio značajnu štetu, osim ako interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima traže ispitivanje osnovanosti zahtjeva te pod uvjetom da se na toj osnovi ne odbaci nijedan slučaj koji nije propisno razmotren pred domaćim sudom. Podnositelj zahtjeva nije se složio s argumentima Vlade ukazujući na to da je umirovljenik i da odbijeni zahtjev predstavlja za njega velik gubitak u financijskom smislu.ESLJP je smatrao da je pitanje je li podnositelj zahtjeva pretrpio neku značajniju štetu glavni element kriterija utvrđenog u članku 35. st. 3. (b) Konvencije.Istaknuo je da je ESLJP presudio da se izostanak značajne štete može temeljiti na kriterijima kao što su financijski utjecaj spora ili važnost predmeta za podnositelja zahtjeva.U konkretnom slučaju, ESLJP je smatrao da predmetni iznos nije beznačajan i mora imati negativan učinak na osobnu situaciju podnositelja zahtjeva. Zbog toga je prigovor Vlade odbačen.

4. RAZLOZI UTVRĐENJA POVREDE PRAVA NA POŠTENO SUĐENJE
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su domaće presude donesene u njegovu slučaju očito suprotne domaćem zakonodavstvu i sudskoj praksi najviših sudova. Vlada je tvrdila da ESLJP nije sud četvrtog stupnja pa da ne bi trebalo dovoditi u pitanje tumačenje domaćeg prava od nacionalnih sudova. ESLJP se složio s Vladom da mu nije zadaća da zauzme mjesto domaćih sudova. Naime, problemi u tumačenju domaćeg zakonodavstva ponajprije su na nacionalnim vlastima, posebice na sudovima. Međutim, ESLJP je istaknuo da može utvrditi kršenje članka 6. st. 1. Konvencije ako su nalazi nacionalnog suda proizvoljni ili očito nerazumni, a što je rezultiralo »poricanjem pravde«. U odnosu na ovaj slučaj, ESLJP je primijetio da je članak 33. Općeg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u sporno vrijeme, svakom radniku priznavao pravo na topli obrok i regres, u iznosima izračunanim u skladu s člankom 33. Općeg kolektivnog ugovora. To je u sličnom predmetu potvrdio i Vrhovni sud, koji se nakon okončanja žalbenog postupka u ovom predmetu izjasnio da poslodavac mora isplatiti ta davanja po osnovi rada neovisno o financijskoj situaciji poslodavca. Nakon toga, Ustavni je sud podržao obrazloženje Vrhovnog suda smatrajući da je odredba koja se odnosi na obvezu plaćanja spornih tražbina bila jasna, dostupna i nedvosmislena. Međutim, ispitujući zahtjev podnositelja zahtjeva, prvostupanjski je sud zanemario tu odredbu i odbio zahtjev podnositelja zahtjeva, oslanjajući se na nebitne razloge - financijsko stanje podnositeljeva bivšeg poslodavca. Drugostupanjski sud nije ispravio tu pogrešku, već je ponovio obrazloženje prvostupanjskog suda. Stoga je ESLJP smatrao da su takve proizvoljne presude prvostupanjskog suda u Doboju i Okružnog suda u Doboju predstavljale negiranje pravde u predmetu podnositelja zahtjeva. ESLJP je pritom primijetio da je revizija podnositelja zahtjeva koja je podnesena Vrhovnom sudu odbačena kao nespojiva ratione valoris i stoga nije ispitivana glede osnovanosti. U svezi s tim ESLJP je istaknuo da je primjena zakonskog praga ratione valoris za revizije Vrhovnom sudu legitiman i razuman proceduralni zahtjev uzimajući u obzir samu bît uloge Vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima veće važnosti. Daljnje pravno sredstvo protiv pobijanih presuda bilo je dostupno podnositelju zahtjeva u to vrijeme u obliku ustavne žalbe, i on ga je iskoristio. Podnositelj zahtjeva u ustavnoj tužbi žalio se da su domaći sudovi, unatoč jasnoj zakonskoj odredbi, odbili njegov zahtjev na temelju nevažnih osnova te se pozvao na praksu Vrhovnog suda, kao i na tumačenje koje je dala Komisija za tumačenje i praćenje primjene Općeg kolektivnog ugovora. Međutim, Ustavni sud odbio je tužbu podnositelja zahtjeva, usprkos vlastitoj sudskoj praksi u svezi s tim, koja je ukazivala da pobijana odredba, to jest članak 33. Općeg kolektivnog ugovora, nije »nejasna i dvosmislena, već upravo suprotno«. Prethodna razmatranja bila su dovoljna da ESLJP zaključi da prvostupanjski sud u Doboju i Okružni sud u Doboju nisu osigurali pošteno suđenje podnositelju zahtjeva i da to nije ispravio Ustavni sud. Stoga je ESLJP smatrao da je došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije (pravo na pošteno suđenje). Podnositelj zahtjeva zatražio je 1.704,39 eura na ime materijalne štete zbog naknade koju je tražio u postupku pred domaćim sudovima. Vlada je osporila zahtjev podnositelja zahtjeva kao neosnovan. S tim u svezi, ESLJP je ukazao na to da prema članku 264.a Zakona o parničnom postupku (Bosne i Hercegovine) iz 2003., podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje parničnog postupka u odnosu na koji je ESLJP utvrdio povredu članka 6. st. 1. Konvencije, kao u ovom slučaju. Imajući na umu prethodno navedeno, ESLJP je smatrao da podnositelju zahtjeva nije potrebno dosuditi ikakav iznos po osnovi imovinske štete. Podnositelj zahtjeva zatražio je i 1.349,80 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ESLJP-om. Podnio je relativno detaljan popis troškova. Prema sudskoj praksi ESLJP-a, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni bili stvarni i nužni. ESLJP je zatražene troškove smatrao razumnim te mu ih je dosudio.

5. ZAKLJUČAK
Iako je predmet spora koji se vodio pred nacionalnim sudovima iznosio tek nešto više od 8.000,00 kn (oko 1.100,00 eura), ESLJP je zaključio da je kriterij postojanja značajne štete iz članka 35. st. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ispunjen, a s obzirom na važnost toga iznosa za samog podnositelja zahtjeva. ESLJP, nakon što je zaključio da je zahtjev dopušten, istaknuo je da nije na njemu da tumači nacionalne propise, ali kada su nalazi nacionalnih sudova proizvoljni ili očito nerazumni, što je rezultiralo »poricanjem pravde«, tada ESLJP može utvrditi povredu prava na pošteno suđenje, što je u konkretnom slučaju i utvrdio. Razlozi zbog kojih je tako utvrdio jesu da su se nacionalni sudovi (prvostupanjski i drugostupanjski) prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva pozvali na nebitne razloge - financijsko stanje poslodavca, što predstavlja negiranje pravde u predmetu podnositelja zahtjeva jer je odredba kojom je propisana obveza plaćanja spornih tražbina bila jasna, dostupna i nedvosmislena. Podnositelju zahtjeva nije priznato pravo na naknadu imovinske štete, jer je u nacionalnom pravnom sustavu predviđeno ponavljanje postupka nakon što se utvrdi povreda prava na pošteno suđenje. Priznati su mu samo troškovi postupka.

[1] Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10.