1. UVOD
Neriješen spor između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u vezi s granicom na moru u području Savudrijske vale, odnosno Piranskog zaljeva, povezan je i s većim bojem predmeta koji su slovenski ribari pokrenuli protiv Hrvatske¹, te hrvatski ribari protiv Slovenije² pred Europskim sudom za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP).

U podlozi tih sporova su slovenska nastojanja da odluku arbitražnog suda iz 2017., čiju nadležnost i odluku Hrvatska nije prihvatila, dok ju je Slovenija implementirala u svoje zakonodavstvo i primjenjuje je, potvrde međunarodi sudovi. Točnije, Slovenija je koristeći situaciju slovenskih ribara nastojala da ESLJP utvrdi da je morska granica utvrđena tom odlukom između dvije države u skladu s međunarodnim pravom.

U povodu prva tri zahtjeva (tužbe) slovenskih ribara R. Chellerija, R. Radoloviča i J. Viranta protiv Hrvatske³, ESLJP je jednoglasno i jasno –presudio da nije nadležan suditi o valjanosti i pravnim učincima arbitražne odluke iz 2017. U odnosu na prigovore slovenskih ribara da su kažnjeni od strane hrvatskih tijela za radnje u slovenskom moru – obavljanje ribolova, te da im stoga nije bilo predvidljivo da će biti kažnjeni, ESLJP je te prigovore ocijenio očigledno neosnovanim.

U cilju razumijevanja biti predmeta spora, potrebno je najprije prisjetiti se nekoliko važnih okolnosti u povijesti odnosa Republike Slovenije i Republike Hrvatske u vezi s međusobnom granicom.

2. SITUACIJA NAKON RASPADA SFRJ I OSAMOSTALJENJA OBIJU DRŽAVA
Nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 1991. i proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i Republike Slovenije, obje države deklarirale su u svojim ustavnim odlukama o suverenosti i samostalnosti⁴ da prihvaćaju postojeće republičke granice unutar SFRJ kao svoje međunarodne granice. Takvo uređenje graničnog pitanja između Hrvatske i Slovenije podržala i Badinterova arbitražna komisija⁵.

Međutim, 1993. plovilo slovenske policije prešlo je privremenu crtu razgraničenja te je upozorilo patrolni brod hrvatske policije da se nalazi u slovenskom moru. Iste je godine slovenski parlament usvojio Memorandum o Piranskom zaljevu u kojem je objavljena slovenska suverenost nad cijelim zaljevom (Savudrijskom valom/Piranskim zaljevom), čime je započeo granični spor između Hrvatske i Slovenije.

Hrvatska je predlagala rješenje ovog spora u skladu s primjenjivim pravilima međunarodnog prava, bilateralnim pregovorima i dogovorom ili, ako to nije moguće, pred nadležnim međunarodnim sudovima, i to Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnim sudom u Haagu. No, Slovenija je te prijedloge odbila. Incidenti u Savudrijskoj vali su se nastavili.

3. PONAŠANJE SLOVENIJE TIJEKOM PREGOVORA REPUBLIKE HRVATSKE ZA ČLANSTVO U EUROPSKOJ UNIJI
Tijekom pristupnih pregovora Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji, Slovenija je, tada već članica EU, blokirala Hrvatskoj pregovore u 14 pregovaračkih poglavlja. Deblokirala ih je tek kad je dobila osiguranje od Hrvatske da bilo kakav dokument, podnesen tijekom pristupanja, neće utjecati na položaj buduće međusobne granice. Nadalje, Slovenija je zahtijevala da se to granično pitanje riješi putem ad hoc arbitražnog suda, na što je Hrvatska u dobroj vjeri pristala.

Stoga su Vlade obje države 2009. potpisale Sporazum o arbitraži⁶ kojim je dogovoreno da će se uspostaviti ad hoc arbitražni sud sa zadaćom pronalaženja rješenja graničnog spora, određivanjem tijeka granice na moru i kopnu, kao i veze Slovenije prema otvorenom moru te režima za uporabu relevantnih morskih područja⁷. Izrijekom su ugovorile da će granica na kopnu i moru biti određena u skladu s pravilima i načelima međunarodnog prava⁸, te da će granični spor ostati bilateralno pitanje koje ne bi smjelo otežati pristupne pregovore Hrvatskoj za članstvo u EU⁹.

4. POSTUPAK PRED AD HOC ARBITRAŽNIM SUDOM
Arbitražni sud započeo je s radom 2013. Već tada je slovenski parlament uvjetovao prihvaćanje buduće odluke tog suda, navodeći da neće prihvatiti odluku koja neće ispuniti očekivanja Slovenije, točnije ako sud ne donese odluku o teritorijalnoj vezi Slovenije s otvorenim morem. Ujedno, slovenski ribari i dalje su uplovljavali u hrvatske teritorijalne vode i neovlašteno prelazili državnu granicu, iako ih je hrvatska policija kontinuirano upozoravala, uključujući i same podnositelje zahtjeva pred ESLJP-om već tijekom 2014. i 2015.

Nakon otkrića medija da slovenska zastupnica pred arbitražnim sudom i slovenski arbitar - član tog suda dogovaraju kako će utjecati na druge članove suda i manipulirati sudskom dokumentacijom, Hrvatska je o tome obavijestila sud i zatražila trenutnu suspenziju arbitražnog postupka. Slovenija je, pak, jasno izrazila da želi nastaviti postupak.

Konačno, hrvatska Vlada je 31. srpnja 2015., na temelju zaključka Hrvatskog sabora, obavijestila diplomatskom notom Sloveniju da je u smislu članka 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora¹⁰ smatra odgovornom za bitne povede Sporazuma o arbitraži te da ga stoga ima pravo okončati. Vlada je smatrala da su zbog neslužbene komunikacije između slovenske zastupnice i arbitra nepristranost i integritet arbitražnog postupka nepovratno kompromitirani, što je dovelo do očite povrede njezinih prava. Ova nota predstavljala je notifikaciju temeljem članka 65. te Konvencije. Istog dana sudac arbitražnog suda kojega je imenovala Republika Hrvatska, podnio je ostavku na svoju dužnost. Sljedećeg dana Hrvatska je obavijestila i arbitražni sud o svojoj odluci i razlozima za nju te nakon toga nije više sudjelovala u arbitražnom postupku.

Ujedno, tadašnji hrvatski predsjednik Vlade, Zoran Milanović pozvao je slovenskog kolegu Miru Cerara na sastanak radi dogovora o graničnim pitanju. Međutim, slovenska strana taj je prijedlog odbila. Arbitražni sud imenovao je dva nova člana, te je odlučio da će nastaviti razmatrati meritum predmeta i nastaviti postupak bez sudjelovanja Republike Hrvatske.

Arbitražni sud je 29. lipnja 2017. donio odluku o morskoj i kopnenoj granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Granicu u Piranskom zaljevu odredio je dodjeljujući otprilike tri četvrtine zaljeva Sloveniji, a jednu četvrtinu Hrvatskoj, pri čemu crta između njih čini granicu između unutarnjih voda dviju zemalja. Izvan polazne crte Zaljeva (koja razdvaja unutarnje vode od teritorijalnog mora) arbitražni sud odredio je granicu između teritorijalnih mora dviju zemalja te je uspostavio vezu (spoj) između teritorijalnog mora Slovenije i područja izvan teritorijalnih mora Hrvatske i Italije.

Istoga dana hrvatska je Vlada u izjavi, u povodu objave odluke arbitražnog suda, izjavila da se ne smatra obvezana tom odlukom i da njezin sadržaj neće primijeniti, odnosno da odluka ne proizvodi pravne učinke za Hrvatsku¹¹. Ponovila je da je Sporazum o arbitraži prestao u odnosu na Hrvatsku nakon što je arbitražni postupak nepovratno kontaminiran nezakonitim radnjama Slovenije. Ponovo je pozvala Sloveniju na dogovor i izrazila očekivanje da Slovenija neće poduzimati bilo kakve jednostrane poteze koji bi mijenjali tadašnje stanje (status quo) na zajedničkoj državnoj granici. Međutim, već u prosincu 2017. Slovenija je donijela propis kojim je u slovenski pravni sustav inkorporirala arbitražnu odluku, bez obzira na to što je Hrvatska ne priznaje i što je takvo jednostrano provođenje arbitražne odluke protivno odredbama Sporazuma o arbitraži.

5. POSTUPAK PRED EUROPSKOM KOMISIJOM I SUDOM EUROPSKE UNIJE U LUKSEMBURGU
Nakon što je arbitražnu odluku inkorporirala u svoj pravni sustav, Slovenija se krajem 2017. obratila Europskoj komisiji, tvrdeći da odbijanje Hrvatske da implementira navedenu odluku onemogućava Sloveniju da izvršava svoj suverenitet nad morskim i kopnenim područjima koja, u skladu s međunarodnim pravom, čine dio njezina državnog područja. Stoga je zatražila od Europske komisije da okonča povredu Sporazuma o arbitraži i arbitražne odluke od strane Hrvatske jer se takvo ponašanje Hrvatske treba smatrati povredom obveza iz Ugovora. U tom smislu, pokrenula je i postupak pred Komisijom za utvrđenje povrede obveze, obrativši se Komisiji temeljem članka 259. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Komisija nije iznijela obrazloženo mišljenje u roku od tri mjeseca, predviđenog člankom 259. stavak 4. tog Ugovora.

Dana 13. srpnja 2018. Slovenija je tužbom protiv Hrvatske pokrenula postupak pred Sudom Europske unije u Luksemburgu zbog povrede prava Europske unije jer Hrvatska nije htjela izvršiti odluku arbitražnog suda. Sud Europske unije, zasjedajući u velikom vijeću, donio je 31. siječnja 2020.¹² presudu kojom se proglasio nenadležnim za odlučivanje o tužbi Slovenije. U presudi je naglasio „da s obzirom na to da u Ugovorima ne postoji preciznija definicija područja koja se nalaze pod suverenošću država članica, svaka od tih država članica ima pravo utvrditi doseg i granice vlastitog državnog područja, u skladu s odredbama međunarodnog javnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2007., Aktiebolaget NN, C111/05, EU:C:2007:195, t. 54.). Naime, područje teritorijalne primjene Ugovorâ je definirano, u smislu članka 52. UEU-a i članka 355. UFEU-a, upućivanjem na nacionalna državna područja. Uostalom, članak 77. stavak 4. UFEU-a podsjeća da su države članice nadležne u pogledu zemljopisnog razgraničenja svojih granica u skladu s međunarodnim pravom.“¹³

6. SITUACIJA NAKON PRISTUPANJA REPUBLIKE HRVATSKE SCHENGENSKOM PODRUČJU
Donošenjem odluke Vijeća ministara za unutarnje poslove o pristupanju Republike Hrvatske schengenskom području¹⁴, od 1. siječnja 2023. prestale su granične kontrole na unutarnjim kopnenim i pomorskim granicama država članica Unije, dakle i na granici između Hrvatske i Slovenije.

7. PREDMETI TROJICE RIBARA I POSTUPAK PRED ESLJP-OM
U gore opisanom kontekstu, ESLJP razmatrao je tri predmeta slovenskih ribara R. Chellerija, R. Radoloviča i J. Viranta kojima je hrvatska policija, odnosno Uprava ribarstva Ministarstva poljoprivrede, tijekom 2019. i 2020. izdala prekršajne naloge jer su suprotno hrvatskim propisima svojim plovilima prelazili državnu granicu izvan graničnog prijelaza i obavljali gospodarski ribolov u hrvatskom teritorijalnom moru, bez da su ishodili odobrenje ili dozvolu za ribolov, zbog čega su kažnjeni novčanim kaznama. Svaki podnositelj uložio je prigovor protiv prekršajnog naloga koji su odbijeni kao neosnovani, a Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je u povodu žalbi podnositelja potvrdio prvostupanjske presude.

Obrazlažući svoje odluke, hrvatski sudovi ustvrdili su da je općepoznato da Hrvatska ne priznaje arbitražnu odluku, pri čemu su se pozvali na Deklaraciju Hrvatskog sabora o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije u kojoj je propisano da dok se ne postigne granični sporazum između dviju zemalja, morska granica u Piranskom zaljevu treba biti crta ekvidistancije, koju su podnositelji zahtjeva nesumnjivo prešli. Sudovi su se, nadalje, pozvali i na mjerodavne odredbe Konvencije o pravu mora Ujedinjenih naroda čije potpisnice su obje države te na odredbe domaćih zakona i to Zakona o prekršajima, Zakona o nadzoru državne granice, Zakona o morskom ribarstvu, Pomorskog zakonika i Zakona o obrtu. Naposljetku, hrvatski su sudovi zaključili da su podnositelji zahtjeva koji se bave gospodarskim ribolovom svakako bili svjesni situacije jer su već prije činili takve prekršaje i za njih su osuđeni, hrvatska policija ih je svaki put upozorila da se nalaze u hrvatskim vodama, a njih je pratila slovenska policija što ne bi bio slučaj da nisu bili svjesni situacije s granicom. Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio je da su prekršaji za koje su podnositelji bili osuđeni jasno definirani zakonom i predvidljivi ribarima, te da su odluke redovitih sudova bile zakonite i dovoljno obrazložene.

Pred ESLJP-om su navedeni podnositelji prigovarali da su ih hrvatski sudovi osudili za radnje koje nisu kaznena djela, protivno temeljnom načelu da nema kazne bez zakona, sadržanom u članku 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tvrdili su da im nije bilo predvidljivo da djela koja su navodno počinili predstavljaju kažnjiva djela prema hrvatskom pravu, da nisu ušli u hrvatski teritorij dok su obavljali gospodarski ribolov jer je pomorska granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije utvrđena arbitražnom odlukom 2017. obvezna za obje države u skladu sa Sporazumom o arbitraži iz 2009., te su oni obavljali gospodarski ribolov na slovenskom teritoriju i nisu mogli znati da Republika Hrvatska neće poštovati međunarodno pravo i arbitražnu odluku.

Tvrdnjama slovenskih ribara pridružila se i Republika Slovenija koja se umiješala u spor na strani podnositelja. Ona je poduprla ribare u tvrdnji da se radnje i propusti za koje su osuđeni nisu dogodili na području teritorijalne nadležnosti Republike Hrvatske. Štoviše, smatrala je da prekršajni postupci nisu uopće imali opravdanje u hrvatskim propisima već je to bila protumjera Hrvatske nakon što je Slovenija počela primjenjivati svoje zakone prema hrvatskim ribarima.

Zatražila je da ESLJP uzme u obzir činjenicu da je arbitražnom odlukom morska granica između dvije države uspostavljena u skladu s međunarodnim pravom, kao i da ta odluka ima obvezujući učinak, dok niti jednim pravnim instrumentom u hrvatskom pravnom sustavu nije konkretno i valjano određena morska granica koju su ribari navodno prešli. Prema mišljenju slovenske Vlade, tako utvrđena hrvatska morska granica, a time i granice njezine teritorijalne nadležnosti u smislu članka 1. Konvencije, bila je konačna i obvezujuća na temelju međunarodnog prava. Slovenska Vlada je dalje smatrala da Hrvatska nije mogla osporiti postojanje i valjanost granice koju je odredio arbitražni sud te se pozvala na činjenicu da je okončala Sporazum o arbitraži jer je svaki spor u vezi s okončanjem Sporazuma o arbitraži već riješio arbitražni sud. Konačno, istaknula je i da zbog izrečenih kazni ribarima trpi slovenska ribarska industrija čiji se ulov smanjio.

U odgovoru na tvrdnje podnositelja i Slovenije kao umješač, Hrvatska je pak istaknula da je u osnovi ovog predmeta neriješeni granični spor o kojem ESLJP nije nadležan odlučivati. Jedina svrha ovog predmeta pred ESLJP-om je pokušaj da se granica utvrđena arbitražnom odlukom prizna i primijeni, što Hrvatska odbija učiniti. Slovenija je prethodno podnijela zahtjev Sudu Europske unije, iz istog razloga, koji je utvrdio da nije nadležan za odlučivanje o navodnim povredama prava Europske unije od strane Republike Hrvatske jer bi to podrazumijevalo odlučivanje o pitanju granice.

Republika Hrvatska pozvala je ESLJP da zahtjeve podnositelja proglasi nedopuštenima jer nisu pretrpjeli značajnu štetu. Naime, nisu platili izrečene novčane kazne, a hrvatska tijela nisu poduzela mjere za njihovu naplatu i nastavili su ribariti pa nisu pretrpjeli bilo kakvo smanjenje prihoda u tom smislu. Od 1. siječnja 2023. kad je Republika Hrvatska postala članica schengenskog područja, slovenski ribari više nisu kažnjavani za prekršaje povezane s prelaskom granice. Poštovanje ljudskih prava također ne zahtijeva razmatranje zahtjeva koji se u osnovi odnose na bilateralni granični spor koji bi trebalo riješiti pred nadležnim tijelom u skladu s pravilima međunarodnog prava, a ne pred ESLJP-om. Čak i ako su podnositelji zahtjeva pretrpjeli neku vrstu štete zbog prekršajnih postupaka, jedina zemlja koja je snosila odgovornost za to je Slovenija, koja je jednostrano promijenila svoju morsku granicu s Hrvatskom i navela podnositelje zahtjeva na počinjenje prekršaja u Hrvatskoj.

Republika Hrvatska je ustvrdila i da temeljem Konvencije nijedna država ne može jednostrano promijeniti granicu tako da proširi ili smanji svoj vlastiti teritorij kako bi na taj način utjecala na primjenu članka 1. Europske konvencije¹⁵, te da je, za razliku od Slovenije, ona imala jednoobrazno i jasno stajalište o tijeku svoje morske granice sa Slovenijom otkad su dvije zemlje proglasile neovisnost 1991., a to je da se morska granica nalazi na crti ekvidistancije u Piranskom zaljevu.

S tim u vezi, ESLJP-u predstavljen je u uvodu navedeni politički kontekst i pravni okvir vezan uz tu tematiku te ujednačena sudska praksa domaćih sudova.

Hrvatska je, nadalje, ustvrdila da je poduzela sve moguće mjere kako bi riješila ovaj spor sa Slovenijom, ali nakon što je Slovenija 2017.u svoj pravni sustav implementirala arbitražnu odluku koju Hrvatska ne priznaje te počela kažnjavati hrvatske ribare i s tom je praksom nastavila i nakon nekoliko upozorenja hrvatskih tijela, Hrvatska nije imala drugog izbora nego odgovoriti jednakom mjerom.

Osporila je da bi arbitražna odluka bila obvezujuća i predstavljala rješenje graničnog spora sa Slovenijom. Međutim, čak i kada bi ona bila obvezujuća, ta odluka ne bi predstavljala konačno rješenje jer je Sporazumom o arbitraži (čl. 7. st. 3.) propisano da dvije države u roku 6 mjeseci od donošenja odluke trebaju poduzeti mjere u cilju njezine provedbe, uključujući i izmjenom zakonodavstava. Arbitražna odluka nije nikada provedena s obzirom na temeljno različita stajališta o njezinim pravnim učincima, a i Sud Europske unije također je napomenuo da arbitražna odluka nije imala učinka.

Pri tom je navedeno da iz odredbi Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije kao i Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske, te karata priloženih tom Pravilniku i službenih državnih karata objavljenih na internetskim stranicama Hrvatskog hidrografskog instituta, jasno proizlazi da morska granica između Hrvatske i Slovenije u Savudrijskoj vali leži na crti ekvidistancije, sve dok se dvije države ne dogovore drukčije.

Svi hrvatski propisi i karte bili su podnositeljima predvidljivi jer su javno objavljeni, jasni i nedvosmisleni kao i sudska praksa hrvatskih sudova. Štoviše, od 2014. godine nadalje hrvatska policija stalno je upozoravala slovenske ribare da nezakonito prelaze granicu i obavljaju ribolov bez odgovarajućih dozvola, te je i samim podnositeljima izdala nekoliko takvih upozorenja.

ESLJP je, sagledavajući predmete podnositelja, primijetio da između stranaka, tri slovenska ribara i tužene Republike Hrvatske, nije sporno da prekršaji za koje su ribari bili kažnjeni predstavljaju kaznena djela u autonomnom konvencijskom značenju tog pojma.

Naime, pojam „kazneno djelo“ temeljem članka 7. Konvencije odgovara pojmu „optužba za kazneno djelo“ iz članka 6. Konvencije, u kojem slučaju ESLJP primjenjuje tzv. Engel kriterije pri utvrđivanju predstavlja li neka optužba „optužbu za kazneno djelo“. To su tri kriterija: a) kvalifikacija djela u domaćem pravu, b) priroda djela i c) priroda i stupanj težine kazne koja bi mogla biti izrečena. U ovim predmetima ti su kriteriji bili zadovoljeni.

Nakon toga ESLJP je razmotrio jesu li ribari bili kažnjeni protivno članku 7. stavak 1. Konvencije, točnije, sukladno svojoj dobro utvrđenoj praksi¹⁶, procjenjivao je:

a) je li postojala dovoljno jasna pravna osnova za osudu podnositelja u hrvatskom pravu i posebice,

b) jesu li podnositelji mogli razumno predvidjeti da će biti kažnjeni za svoje radnje i propuste.

Zaključivši da se prigovori podnositelja uistinu temelje na premisi da je morska granica između Hrvatske i Slovenije određena arbitražnom odlukom, ESLJP˝ je primijetio da je Hrvatska žestoko osporila valjanost i primjenjivost te odluke nakon saznanja da je arbitražni postupak kompromitiran, da je već 31. srpnja 2015. diplomatskom notom obavijestila Sloveniju i arbitražni sud da prestaje primjenjivati Sporazum o arbitraži s tim danom, te da se nadalje ima primijeniti postupak, sukladno članku 65. Bečke konvenciju o pravu međunarodnih ugovora¹⁷.

Ujedno, arbitražnim sporazumom, zaključenim 2009., bilo je propisano da će države arbitražnu odluku nakon što bude usvojena implementirati u svoje pravne poretke naknadno, ako je potrebno izmjenom zakonodavstva. To je Slovenija i učinila, dok je Hrvatska, ne priznajući arbitražnu odluku, nastavila primjenjivati Pravilnik o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske¹⁸, koji propisuje da se morska granica proteže crtom sredine/ekvidistancije (do okončanja procesa razgraničenja između država).

U takvim je okolnostima ESLJP primijetio da nije nadležan suditi o valjanosti prestanka Sporazuma o arbitraži, nadležnosti arbitražnog suda, niti o valjanosti pravnih učinaka arbitražne odluke jer su to pitanja međunarodnog javnog prava koja nisu u njegovoj nadležnosti.

U odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva da im nije bilo predvidljivo da će biti kažnjeni za radnje koje su poduzimali u Savudrijskoj vali, ESLJP je primijetio da je morska granica jasno određena hrvatskim pravom, naprijed navedenim Pravilnikom koji je objavljen u službenom glasniku RH kao i u službenim kartama, te je općepoznato da Hrvatska ne priznaje morsku granicu utvrđenu arbitražnom odlukom 2017. Štoviše, i hrvatska sudska praksa po tom pitanju bila je bogata i konzistentna.

Dodatno, ESLJP je primijetio da granični spor predstavlja ozbiljno političko pitanje između dvije države te stoga profesionalni ribari, koji su godinama ribarili na tom području nisu mogli biti nesvjesni situacije, tim više što ih je hrvatska policija od 2014. rutinski upozoravala da ulaze u hrvatsko more i tražila da ga napuste. Hrvatske vlasti nisu više mogle tolerirati radnje slovenskih ribara kada je Slovenija 2017., implementirajući arbitražnu odluku u svoje zakonodavstvo, počela kažnjavati hrvatske ribare za iste prekršaje. Tek su onda, kao odgovor na radnje Slovenije, počele kažnjavati slovenske ribare za ilegalni prelazak granice i gospodarski ribolov bez potrebne dozvole.

Sami podnositelji naveli su pred je ESLJP-om da su tijekom 2018. dobili prve kazne po prekršajnim nalozima hrvatskih tijela. Budući da se ovaj predmet odnosi na prekršaje počinjene u razdoblju od prosinca 2018. do prosinca 2019., ESLJP je na temelju takvih utvrđenja zaključio da je podnositeljima svakako bilo predvidljivo da će biti kažnjeni, te je njihove tvrdnje o nepredvidljivosti kažnjavanja ocijenio očigledno neosnovnima. Posljedično, zahtjeve podnositelja proglasio je, stoga, nedopuštenima.

Zaključno, sporazum o granici između Hrvatske i Slovenije, posebice one na moru, do danas nije postignut. Hrvatska se i dalje pridržava jedinog do sada postignutog sporazuma, a to je da se državna granica sa Slovenijom, uključujući i onu na moru, određuje prema načelima međunarodnog prava dok se bilateralno ne odredi drukčije.