U tekstu Zakona o obveznim odnosima^[1] nalazi se odredba naslovljena kao »savjesna isplata ...»^[2], a u tom Zakonu spominju se - i određene pravne posljedice vežu uz - »savjesnost«^[3], uz okolnost da je jedna strana štogod »znala«^[4], štogod »znala ili mogla znati«^[5], te štogod »znala ili morala znati«^[6]. K tome, u značajnom broju odredaba izrijekom straniobveznopravnog odnosa nalaže postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno dobrog domaćina^[7]. 

Korištena literatura i više odluka sudova izrazom savjestan opisuju osobu koja neku potencijalno štetnu činjenicu^[8] ne zna, ne može znati niti mora znati, a izrazom nesavjestan opisuju osobu koja takvu činjenicu zna, može znati ili mora znati. U okvirima komentara pravila o pobojnosti pravnih poslova zbog zablude navodi se da se »savjesnost ... ugovorne strane manifestira ... na taj način da ona za zabludu nije znala niti morala znati«^[9] odnosno da se »savjesnost druge ugovorne strane odnosi se na činjenicu da ona za zabludu nije znala niti je morala znati«^[10], a općenito se navodi da je »osoba bila savjesna, jer nije znala niti je morala znati ...«^[11].

U sudskoj praksi savjesnost se posebno često spominje u sporovima u svezi sa stjecanjem bez osnove - gdje je savjestan obogaćeni dužan vratiti plodove i zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a nesavjestan od dana stjecanja^[12] - ali se sadržaj pojma savjesnosti navodi u manjem broju odluka. Primjerice, »saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj«^[13]. Također, »pitanje nesavjesnosti stjecatelja bez osnove ocjenjuje se s obzirom na saznanje činjenice da novac koji mu je predan drži bez pravne osnove«^[14]. Dok bi prema tim dvjema odlukama savjesnost odnosno nesavjesnost ovisila o znanju, prema drugim odlukama nesavjestan je i onaj koji je određenu činjenicu mogao odnosno morao znati^[15].

Autor, međutim, drži da je potrebno razlikovati savjesnost odnosno nesavjesnost od pozornosti odnosno nepozornosti.

Pitanje znanja odnosno neznanja za neku činjenicu predstavlja činjenično pitanje, na koje se odgovara u dokaznom postupku u kojem se na to pitanje odgovara na isti način na koji se odgovara i na druga pitanja glede kojih postoji spor o činjenicama. Pitanje je li neka osoba određenu činjenicu mogla ili morala znati, složenije je. Na njega se ne može odgovoriti kao na pitanje postojanja odnosno nepostojanja znanja, nego utvrđivanjem osobnih svojstava konkretne osobe i stupnja pozornosti koji je ona dužna primijeniti, a potom odgovorom na pitanje bi li zamišljena osoba istih svojstava (koja primjenjuje isti stupanj pozornosti) određenu činjenicu mogla ili morala znati. Iz toga proizlazi odgovor na pitanje je li konkretna osoba istu činjenicu mogla ili morala znati. Potrebno je, naime, prvo utvrditi radi li se o osobi bez posebnih svojstava, gospodarstveniku ili osobi koja obavlja profesionalnu djelatnost, iz čega proizlazi odgovor na pitanje stupnja pozornosti koji je ta osoba dužna primjenjivati (pozornost dobrog domaćina, dobrog gospodarstvenika ili dobrog stručnjaka)^[16]. Potom, potrebno je odgovoriti na pitanje bi li zamišljena odnosno hipotetična osoba istih svojstava, koja primjenjuje isti stupanj pozornosti, istu činjenicu morala odnosno mogla znati. Ako je ta osoba istu činjenicu mogla odnosno morala znati, mogla odnosno morala je tu činjenicu znati i osoba glede koje se odgovara na pitanje, pa ako je nije znala, ta osoba nije primijenila dužnu pozornost i bila je nepozorna. Nasuprot tome, ako zamišljena druga osoba istih svojstava, koja primjenjuje stupanj pozornosti na koji je obvezana, tu činjenicu nije mogla odnosno morala znati, ni osoba čije ponašanje se ocjenjuje za nju nije mogla odnosno morala znati i bila je pozorna^[17]. 

Iz toga proizlazi da postoji čvrsta i jasna veza između čl. 10. st. 1. i 2. ZOO-a i brojnih odredaba koje pravne posljedice vežu uz odgovor na pitanje je li određena osoba neku činjenicu mogla ili morala znati, ali držimo da takva veza ne postoji kad se radi o pitanju je li određena osoba takvu činjenicu faktički znala ili nije znala, jer pitanje faktičnog znanja jednostavno nije obuhvaćeno čl. 10. st. 1. i 2. ZOO-a.

Osim toga, uvodno je već naznačeno da više odredaba ZOO pravne posljedice veže samo uz znanje, ali ne i uz mogućnost ili/i dužnost znanja 

Važno je reći i da subjektivni odnos prema mogućim štetnim posljedicama neke radnje nije isti kad osoba zna činjenicu koja može izazvati ili prifonijeti nastanku štetnih posljedica i kad osoba za tu činjenicu ne zna zbog propuštanja primjene dužne pozornosti. Za prvu se može reći da pristaje na mogućnost nastanka štetnih posljedica u većoj mjeri no što se to može reći za drugu osobu. Iako je to posljedica njezine neprimjene pozornosti na koju je obvezna, ona ipak mogućnosti nastanka štetnih posljedica nije svjesna, ili barem nije svjesna u mjeri u kojoj je svjesna osoba koja za određenu činjenicu stvarno zna. 

Zbog toga bismo nesavjesnim uzeli onoga to zna za činjenicu zbog koje - same za sebe ili u vezi s drugim činjenicama - u slučaju poduzimanja ili propuštanja neke radnje može nastati štetna posljedica, pa unatoč tome poduzme ili propusti tu radnju. A contrario tome, savjestan je onaj tko ne poduzme ili ne propusti radnju zato što zna za činjenicu zbog koje - same za sebe ili u vezi s drugim činjenicama - u slučaju poduzimanja ili propuštanja neke radnje nastaje štetna posljedica.

Istovremeno pozornim možemo uzeti onoga tko je primijenio dužnu pozornost i unatoč tome nije ni mogao ni morao znati za činjenicu koja - sama za sebe ili u vezi s drugim činjenicama i nekim postupkom - prouzročuje štetnu posljedicu. Istodobno i a contrario tome nepozoran je onaj tko nije primijenio potrebnu pozornost i zbog toga nije saznao za činjenicu koju bi u protivnom mogao ili morao znati, te je poduzeo radnju koja - sama za sebe ili u svezi s drugim činjenicama - prouzročuje štetne posljedice.

Posljedice nesavjesnosti i nepozornosti nisu vidljive iz teksta čl. 10. st. 1. i 2. ZOO-a, nego proizlaze iz niza pojedinih odredaba ZOO-a koje ili izrijekom zahtijevaju ili podrazumijevaju postupanje koje je savjesno odnosno pozorno i koje predviđaju neki oblik sankcije za slučajeve nesavjesnosti i nepostupanja sa zahtijevanim stupnjem pozornosti. Već je navedeno da te odredbe ZOO-a propisuju - sumarno govoreći - identične pravne posljedice za osobe koje su u određenoj situaciji znale, mogle znati, morale znati ili nisu ne mogle znati za štetnu činjenicu i da su te posljedice štetne bilo za te osobe bilo za treće. Ovisno o pojedinom slučaju, štetnost posljedica može se sastojati u nastanku odgovornosti za štetu, nastanku neke obveze, gubitku nekog prava, što se općenito može opisati kao pogoršanje pravnog položaja. 

Moguće je navesti više primjera takvih posljedica. U slučaju pobijanja dužnikovih pravnih radnji, ako je treći znao ili mogao znati da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima, pravni posao odnosno pravna radnja između trećeg i dužnika može se pobijati, a ako nije znao niti mogao znati, ne može^[18]. U slučaju sklapanja ugovora uz postojanje općih uvjeta poslovanja druge strane, ako je prva strana znala ili morala znati za postojanje općih uvjeta, njihove odredbe čine sastavni dio ugovora, a ako nije znala niti morala znati, ne čine^[19]. Kod ugovora o djelu »izvođač je dužan upozoriti naručitelja na nedostatke u njegovu nalogu te na druge okolnosti za koje je znao ili je morao znati, koje mogu biti značajne za naručeno djelo ili za njegovo izvršenje na vrijeme, inače će odgovarati za štetu«^[20]. U slučaju prekomjernog oštećenja, tj. »ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati«, što znači da u protivnom gubi pravo zahtijevati poništenje ugovora, a ostaje njezina dužnost ispunjenja ugovorne obveze^[21]. Kod poslovodstva bez naloga »tko se prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla, a za zabranu je znao ili je morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga«^[22].

Istovremeno savjesne i pozorne osobe - kao što su već definirane - ne snose štetne posljedice odnosno njihov se pravni položaj ne pogoršava. Budući da se pravni položaj savjesnih i pozornih osoba ne pogoršava, a pravni položaj nesavjesnih i nepozornih osoba pogoršava, te imajući na umu da je ZOO prožet odredbama koje propisuju takve učinke savjesnosti i pozornosti odnosno nesavjesnosti i nepozornosti^[23], može se reći da ZOO sadržava načelo zaštite savjesnosti i pozornosti i sankcioniranja nesavjesnosti i nepozornosti, iako ono kao takvo i pod tim imenom nije izričito predviđeno među odredbama ZOO-a koje sadržavaju osnovna načela. 

Treba, međutim, uočiti da ZOO nesavjesnost i nepozornost ne izjednačava uvijek. I njih i njihove posljedice izjednačava samo u odredbama koje propisuju identične posljedice i za nesavjesnost i za nepozornost, ali ne i u odredbama koje propisuju pravne posljedice samo za nesavjesnost^[24], dok se nepozornost u tim odredbama ne spominje, pa i ne dovodi do štetnih posljedica. To držimo da proizlazi iz različitosti subjektivnog odnosa prema štetnim posljedicama koje postupanje s nesavjesnošću odnosno nepozornošću može izazvati, odnosno iz toga što nesavjesni pristaju na štetne posljedice, dok nepozorni svjesno na njih ne pristaju, nego su one posljedica njihove nepozornosti. 

Načelo zaštite savjesnosti i pozornosti i sankcioniranja nesavjesnosti i nepozornosti se, dakle, može jedinstveno promatrati samo kroz odredbe ZOO-a koje predviđaju identične pravne posljedice i za savjesnost odnosno pozornost i za nesavjesnost odnosno nepozornost. Iz odredaba ZOO-a koje predviđaju pravne posljedice samo za savjesnost odnosno nesavjesnost, proizlazi da savjesnost odnosno nesavjesnost i pozornost odnosno nepozornost - tj. navedeno načelo - ipak treba promatrati razdvojeno, tako da se zasebno promatraju savjesnost odnosno nesavjesnost i pozornost odnosno nepozornost, jer su u tim odredbama prisutni samo zaštita savjesnosti i sankcioniranje nesavjesnosti, ali ne i zaštita pozornosti i sankcioniranje nepozornosti.

[1] Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 (u nastavku teksta: ZOO).
[2] Članak 989. ZOO-a.
[3] Izraz savjesnost spominje se npr. u čl. 87. st. 2., čl. 280., čl. 285., čl. 342., čl. 636., čl. 838., čl. 839., čl. 907., čl. 956., čl. 958., čl. 988. ZOO-a.
[4] To su odredbe čl. 69., čl. 82., čl. 206., čl. 277., čl. 432., čl. 502., čl. 528., čl. 529., čl. 543. st. 1. i 2., čl. 558. st. 2., čl. 604. st. 3., čl. 932. st. 1., čl. 1131. st. 1. ZOO-a.
[5] Istovjetne pravne posljedice za osobu koja je štogod znala ili je to isto mogla znati propisuju odredbe čl. 67., čl. 260., čl. 266. st. 2., čl. 407., čl. 435. st. 2., čl. 788., čl. 842. st. 1., čl. 900. st. 1., čl. 938. st. 2., čl. 962. st. 3., čl. 989. st. 1. ZOO-a.
[6] Istovjetne pravne posljedice za osobu koja je štogod znala ili je to isto morala znati predviđaju odredbe čl. 98., čl. 141., čl. 178., čl. 273., čl. 284. st. 3. i 4., čl. 295. st. 5, čl. 311. st. 4. i 5., čl. 312. st. 4, čl. 317. st. 1. i 2., čl. 323. st. 2., čl. 332. st. 2., čl. 346. st. 1., čl. 359. st. 2., čl. 375. st. 1., čl. 382. st. 1., čl. 401. st. 1. i 2., čl. 404. st. 3., čl. 572. st. 1. i 2., čl. 596. st. 1. i 3., čl. 648., čl. 745. st. 2., čl. 841., čl. 842., čl. 1080. st. 1., čl. 1098. st. 1., čl. 1127. st. 1., čl. 1131. st. 1., čl. 1155. st. 1. i 2., čl. 1157. st. 3. ZOO-a.
[7] Članak 442. st. 1., čl. 696. st. 2., čl. 765. st. 1., čl. 790. st. 2., čl. 811. st. 1., čl. 817. st. 1., čl. 840. st. 1., čl. 847. st. 2., čl. 854. st. 1. ZOO-a.
[8] Radi se o različitim činjenicama, koje - same za sebe ili u svezi s drugim činjenicama i nekim postupcima - mogu - bilo za osobu o čijem se znanju odnosno o čijoj se dužnosti ili mogućnosti znanja radi ili za drugu osobu -prouzročiti štetnu posljedicu u najširem smislu riječi koji obuhvaća različite oblike pogoršanja pravnog položaja.
[9] Gorenc, Vilim (ur.): Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 398-399.
[10] Vizner, Boris: Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Knjiga I., 1978., str. 289.
[11] Vizner, op. cit., str. 303.
[12] Članak 1115. ZOO-a rabi izraz »nepošten«, i to su jedina dva mjesta na kojima rabi taj izraz. Budući da taj izraz ovdje ima isti smisao kakav ima izraz »savjestan«, držimo da se i ovdje radi o savjesnosti odnosno nesavjesnosti.
[13] Odluka VSRH, Rev 1630/98, u: Slakoper, Zvonimir (ur.): Sudska praksa 1980.-2005. i bibliografija radova uz Zakon o obveznim odnosima, RRiF Plus, Zagreb, 2005. (u nastavku teksta: Slakoper SP), odluka 1790., str. 910.
[14] Odluka VSRH, Rev 2737/00 od 18. ožujka 2004., u: ibid., odluka 1818., str. 926-927.
[15] Tako odluke PSH, Pž 1211/91 od 28. travnja 1992., u: ibid., odluka 1810., str. 921, VSH, Rev 214/89 od 4. listopada 1990., u: ibid., odluka 1823., str. 930-931 i PSH, Pž 1696/89 od 17. srpnja 1990., u: ibid., odluka 1811., str. 921.
[16] Prema tekstu odredbe st. 1. čl. 10. ZOO-a, sudionik je dužan postupati s pažnjom »koja se … zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa«. Kako i gospodarstvenici i profesionalci stupaju u odnose građanskopravnog, a ne trgovačkog karaktera - jer je za odnos trgovačkog karaktera nužno kumulativno postojanje subjektivnih i objektivnih pretpostavki iz čl. 14. st. 2. ZOO-a - isticanje vrste odnosa i zanemarivanje osobnih svojstava strane, dovelo bi do zaključka da u odnosima građanskopravnog karaktera gospodarstvenici i profesionalci nisu dužni postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno stručnjaka, nego s pažnjom dobrog domaćina. Umjesto toga, držimo da su gospodarstvenici odnosno profesionalci dužni postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno stručnjaka uvijek, neovisno o tome jesu li u odnosu koji ima građanskopravni ili trgovačkopravni karakter. S druge strane, osoba koja nema niti svojstvo gospodarstvenika niti obavlja profesionalnu djelatnost uopće, ne može - s obzirom na čl. 14. st. 2. ZOO-a - biti u trgovačkom odnosu te se od nje ne može zahtijevati viši stupanj pažnje od pažnje dobrog domaćina.
[17] Tako i Gorenc, Vilim (red.): Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2014., str. 24.
[18] Članak 67. st. 1. ZOO-a.
[19] Članak 295. st. 5. ZOO-a.
[20] Članak 596. st. 3. ZOO-a.
[21] Članak 375. st. 1. ZOO-a.
[22] Članak 1127. st. 1. ZOO-a.
[23] Brojnost odredaba ZOO-a vidljiva je u bilj. 5 i 6 i upravo ta brojnost dopušta stajalište da je ZOO prožet tim odredbama koje propisuju učinke savjesnosti i pozornosti odnosno nesavjesnosti i nepozornosti.
[24] Te su odredbe navedene u bilj. 3 i 4.