Razvoj tumačenja sadržaja zaštite od arbitrarnosti kao aspekta prava na pravično suđenje, u radu koji je podloga ove tribine,^[1]praćen je kroz praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Uloga ustavnosudskih praktičara, koji rade na podizanju razine ustavnosudske zaštite i promicanju ideja ustavnog sudovanja u Republici Hrvatskoj, jest naglašavati i skretati pozornost na niz kvalitetnih odluka i rješenja Ustavnog suda, kroz koja se stalno unaprjeđuje tumačenje sadržaja pojedinih ustavnih prava. Veliku ulogu u podizanju kvalitete ustavnog sudovanja imala su i izdvojena mišljenja ustavnih sutkinja i sudaca u sazivima predsjednika dr. sc. Jadranka Crnića i predsjednika prof. dr. sc. Smiljka Sokola, kojima su se, ravnopravno, kao i obrazloženjima odluka prihvaćenima od većine sudaca, postavljali temelji modernog ustavnog sudovanja u Republici Hrvatskoj. Posebno napominjemo važnost napora predsjednika Crnića da uvodi praksu ESLJP-a u vrijeme kada ta praksa nije bila dostupna kao što je postala u kasnijim razdobljima, i da osobnim kontaktima s europskim ustavnim sucima u razmjeni prakse i iskustava ustavnog sudovanja, čini ustavnosudske korake toga saziva Ustavnog suda velikima.

Kroz recentnu ustavnosudsku praksu vidljivo je da se pravo na pravično suđenje, u svom sadržaju od 2000. godine, jamči u svim sudskim postupcima. U početcima razvoja kataloga sadržaja ustavnih prava Ustavni je sud to ustavno pravo štitio, u skladu s tadašnjom odredbom članka 29. Ustava, kroz ustavnosudsku ocjenu o povredi prava na suđenje o kaznenoj odgovornosti. Promjenom sadržaja članka 29. Ustava te kako se ustavnosudska praksa približavala praksi ESLJP-a i razvijala, tako se i to ustavno pravo jamčilo i u drugim sudskim postupcima, pogotovo u ocjeni možebitne povrede prava na suđenje o pravima građanske prirode.

Navodim riječi predsjednice Ustavnog suda, prof. dr. sc. Omejec: »Postupovno pravo na pošteno suđenje ima fundamentalno značenje u demokratskom društvu. Zauzima središnje mjesto u konvencijskom sustavu zaštite tzv. pravosudnih prava. Njegovi opći aspekti sadržani su u članku 6. Konvencije. Cilj je tog članka, ali i njegova svrha, oživotvorenje načela vladavine prava na kojemu su izgrađena i temelje se demokratska društva. Sukladno preambuli Konvencije, pravo na pošteno suđenje odražava dio zajedničke baštine država stranaka Konvencije.«^[2]

Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. Ustava, u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) jamči se člankom 6. (»pošteno suđenje«^[3]). O važnosti i dosegu članka 6. Konvencije i njegovoj primjeni u hrvatskoj praksi izuzetno je korisno pročitati razmišljanja prof. dr. sc. Alana Uzelca, koji o tome piše u članku: »Hrvatsko procesno pravo i jamstvo pravičnog postupka iz Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava«.^[4] 

Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta toga ustavnog prava, ispituje možebitno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.

Profesor A. Uzelac, »prema današnjem stanju prakse Europskog suda, a uzimajući u obzir sistematiku iz suvremenih komentara i doktrinarnih tumačenja Konvencije«, navodi nekoliko elemenata ili aspekata prava na pošteno suđenje koji su izrijekom sadržani ili su izvedeni iz članka 6. Konvencije. To su: a) pravo na pristup sudu (access to court), b) pravo na pravnu pomoć (legal aid and advice), c) pravo na procesnu ravnopravnost (pravo na »jednakost oružja« - equality of arms), d) pravo na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing), e) pravo na saslušanje (fair hearing), f) pravo na dokaz (rights to proof), g) pravo na javnu objavu presuda (public pronouncement of judgments), h) pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by law), i) pravo na nepristranost i neovisnost u suđenju (impartiality and independence), j) pravo na suđenje u razumnom roku (reasonable time), k) pravo na učinkovitu ovrhu presuda (effective enforcement), l) zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness) i pravo na pravnu sigurnost (legal certainty).

Sva navedena prava, kako navodi J. Omejec, dijele se na »ona izrijekom navedena u članku 6. Konvencije i ona koja u njemu nisu izrijekom spomenuta, ali su implicitno sadržana ili su im inherentna, pa ih Europski sud izvodi iz članka 6. Konvencije u svojoj praksi (tzv. implicirana prava).« (...) Tipična implicirana prava koja su izvedena iz članka 6. Konvencije u Uzelčevu su popisu navedena pod točkama a), c), k), l) (pravo na pristup sudu, pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na učinkovitu ovrhu presude, zabrana arbitrarnog postupanja i pravo na pravnu sigurnost) i dijelu točke d) o kontradiktornom suđenju. Vitkauskas i Dikov u implicirana prava koja su primjenjiva i na građansku i na kaznenu glavu članka 6. Konvencije, ubrajaju još i: - pravo na obrazloženu odluku. (...).

Kao aspekti članka 29. stavak 1. Ustava, izdvajaju se: pravo na jednakost oružja, pravo na sud/pravo na pristup sudu, pravo na kontradiktornost, pravo na javnu objavu presude, zabrana arbitrarnog postupanja, pravo na obrazloženu odluku, nepristranost suda, razuman rok, načelo vladavine prava te načelo pravne sigurnosti.^[5]

Arbitrarnost, samovolja ili proizvoljnost izrazi su kojima se koristi teorija, ali i praksa Ustavnog suda.^[6]

Ustavni sud izgrađuje svoju praksu i uz pažljivu primjenu stajališta ESLJP-a. Opće je pravilo ESLJP-a da se ne upušta u ocjenu činjenica i dokaza koje su proveli sudovi u državama strankama Konvencije. Međutim, ESLJP odstupit će od toga pravila u slučajevima za koje su pretpostavke utvrđene u presudi Gäfen protiv Njemačke, u kojoj je istaknuto da su za to potrebni uvjerljivi elementi. Koji su uvjerljivi elementi, proizlazi iz prakse ESLJP-a, koja odstupa od navedenog općeg pravila kada ESLJP utvrdi da su ocjene nacionalnih sudova o činjenicama ili domaćem pravu bile očito nerazumne, samovoljne ili izrazito nedosljedne s temeljnim načelima Konvencije. U konkretnom slučaju bitan nam je taj drugi razlog, arbitrarnost, zbog kojeg ESLJP često odstupa od navedenog općeg pravila nemiješanja u tumačenje i primjenu domaćeg prava u pojedinim državama strankama. ESLJP je u presudi Damjanac protiv Hrvatske od 24. listopada 2013., vezano uz uvjet prebivališta, istaknuo da ESLJP u načelu ne može shvaćanje domaćih tijela o tome udovoljava li pojedinac tim uvjetima zamijeniti svojim shvaćanjem, ako odluke domaćih tijela ne upućuju na proizvoljnost, zadovoljavajuće su obrazložene te, prema potrebi, upućuju na mjerodavnu domaću sudsku i drugu praksu.

Tumačenje sadržaja članka 29. Ustava i njegovo »povezivanje« i »preklapanje« s nekim drugim člancima Ustava, jedan je od primjera kroz koji se može pratiti razvoj ustavnog sudovanja kroz konkretne predmete i odluke te podizanje kvalitete ustavnosudske zaštite u konkretnoj kontroli. Naime, u starijoj praksi Ustavnog suda pitanje arbitrarnosti ili samovolje Ustavni sud ocjenjivao je i kroz analizu možebitne povrede članka 14. stavak 2. Ustava.

Ustavni sud, u tumačenju sadržaja određenih ustavnih prava i odredaba^[7] u Odluci, broj U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.^[8] u odnosu na članak 14. naveo je sljedeće: »9.1. Opće načelo o jednakosti, zajamčeno člankom 14. Ustava, jamči svakome sva prava i slobode bez ikakve diskriminacije na bilo kojoj osnovi, dakle, pruža jamstvo svima da su pred zakonom jednaki i da su svi ovlašteni, bez diskriminacije, na jednaku pravnu zaštitu.

I u obrazloženju Odluke, broj: U-III-3292/2006 od 6. ožujka 2008.^[9]Ustavni sud navodi: »Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom./Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.«

Analizirajući obrazloženja Ustavnog suda vezano uz povredu članka 14. stavak 2. Ustava, odnosno tumačenje Ustavnog suda toga prava (ustavnopravno prihvatljivo tumačenje i primjena materijalnog prava), postavilo se pitanje kako je došlo do toga da je stavak 2. članka 14. Ustava dobio opće tumačenje. S vremenom je kroz noviju praksu Ustavnog suda postalo vidljivo da je taj stavak vezan uz stavak 1. članka 14. Ustava, odnosno uz diskriminaciju, i da ne može biti tumačen samostalno. I iz prakse ESLJP-a proizlazi da taj sud razloge istaknutih povreda konvencijskih prava, koje je Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi ocjenjivao kao povredu članka 14. stavak 2. Ustava zbog pogrešne primjene i tumačenja materijalnog prava od strane redovitih sudova, analizira pod člankom 6. Konvencije, odnosno kroz utvrđivanje možebitne povrede poštenog suđenja. Ustavni je sud u jednom razdoblju u obrazloženjima odluka povezivao analiziranje istaknutih povreda članaka 14. stavak 2. i 29. Ustava, da bi potom, krajem 2011. godine, kako proizlazi iz prakse Ustavnog suda, razdvojio analiziranje postojanja možebitne povrede nekog od aspekata članka 29. Ustava od članka 14. stavak 2. Ustava.

Ustavni sud kroz svoju praksu nadopunjavao je sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava, pa u odlukama pratimo različite tzv. šprance, u različitim razdobljima donošenja odluka. Sadržaj toga ustavnog jamstva dopunjavan je i utjecajem tumačenja i analize sadržaja članka 6. Konvencije kroz presude ESLJP-a. Primjer jednog od tumačenja sadržaja tog aspekta članka 29. stavak 1. Ustava izražen je u Odluci Ustavnog suda, broj U-III-635/2010 od 25. travnja 2013.,^[10] u kojoj je Ustavni sud istaknuo da je pri razmatranju ustavne tužbe pošao od stajališta da se sudski postupci moraju provesti u skladu s ustavnim načelom vladavine prava, kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene, već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavak 1. Ustava.

Odluka Ustavnog suda, broj U-III-3305/2011 od 18. prosinca 2014.^[11] primjer je iz područja u kojem su osporeni akti doneseni u upravnom postupku i upravnom sporu. Bila je riječ o poreznom sporu, a Ustavni je sud u ustavnosudskom postupku odbio ustavnu tužbu, obrazloživši: »Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.

Ustavni sud je Odlukom, broj U-III-2752/2013 od 15. listopada 2015.^[12] usvojio ustavnu tužbu te je zaključno naveo: »U svjetlu navedenih okolnosti, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da se navedeni pristup redovnih sudova ne može ocijeniti drukčije nego arbitrarnim. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljima povrijeđeno pravno na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava.«^[13]

U Odluci, broj U-III-5861/2014 od 15. listopada 2015.^[14] Ustavni sud zaključno je ocijenio: »Također Ustavni sud podsjeća na svoje stajalište da sudska interpretacija činjenica, okolnosti i događaja mora biti takva da ne ostavlja nikakve dvojbe je li sud svoju pažnju usmjerio na pitanja koja je bio obvezan razmotriti i je li isključio pitanja koja su irelevantna za ono što je u konkretnom predmetu morao razmotriti (v. Odluku broj: U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013., toč. 25.)./Baveći se pitanjima koja u konkretnom slučaju nisu bila relevantna (ranijim upisom prednika tužitelja kao posjednika utuženih nekretnina), uz izostanak pažnje na činjenicu da su podnositelji (su)vlasništvo tih nekretnina stekli na temelju valjane tabularne isprave i upisom u zemljišne knjige, Županijski sud u R. svojom se presudom umiješao u legitimno očekivanje podnositelja da će njihovo vlasništvo stečeno (kako oni tvrde tabularnom ispravom) biti zaštićeno od neosnovanog posizanja drugih osoba./Uzimajući u obzir navedena stajališta i činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi, proizlazi da je drugostupanjski sud, prema zapažanju Ustavnog suda, a u osobitim okolnostima konkretnog slučaja izveo proizvoljno stajalište (procjenu) o postignutom sporazumu između graditelja, o čemu u spisu nema traga na temelju kojeg su tužitelji stekli suvlasništvo na predmetnim nekretninama. Stoga Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego ocijeniti osporenu drugostupanjsku presudu arbitrarnom./Sagledavajući provedeni postupak kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljima osporenom drugostupanjskom presudom koja se ukazuje arbitrarnom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.«

Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu i u Odluci, broj U-III-4295/2012 od 23. rujna 2015.^[15]obrazložio: »Zbog toga je, prema ocjeni Ustavnog suda, pogrešan zaključak upravnih tijela i VUS-a da se u konkretnom podnositeljevom slučaju ne radi o stjecanju nekretnina na temelju nasljeđivanja, već o stjecanju nekretnina na temelju odluke suda te da zbog toga podnositelj kao porezni obveznik (iz čl. 4. st. 1. i 2. ZoPPN-a) ne može biti oslobođen obveze plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju članka 13. ZoPPN-a.

I u Odluci, broj U-III- 296/2014 od 17. srpnja 2015.^[16]Ustavni sud utvrdio je povredu članka 29. Ustava, navodeći: »Ustavni sud smatra da je na opisani način Visoki upravni sud podnositelja izložio prekomjernom i na propisima neutemeljenom teretu, za što nije iznio razumno obrazloženje./Stoga se u konkretnom slučaju ne može otkloniti sumnja u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava./Slijedom navedenog, Ustavni sud, sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu, smatra da je osporenom presudom Visokog upravnog suda podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.«

Nadalje, Ustavni je sud u Odluci broj U-III-4842/2013 od 13. svibnja 2015.^[17]naglasio: »Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi podnositelju (uskratom prava na otkup stana) zbog pogrešnog pravnog stajališta i tumačenja mjerodavnog prava glede (karaktera) roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana, takvim, u biti, arbitrarnim odlukama, povrijedili njegovo ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Navodimo i Odluku Ustavnog suda, broj U-III-372/2015 od 29. siječnja 2015.,^[18] kojom je usvojena ustavna tužba te su ukinute presude donesene u kaznenom postupku.^[19] Ustavni je sud u obrazloženju naveo: »Ustavni sud ocijenio je kako se, zbog navedenih nedostataka obrazloženja, u konkretnom slučaju ne može otkloniti sumnja da je osporeno rješenje u pogledu povrede načela razmjernosti rezultat arbitrarnog tumačenja i primjene članka 122. stavka 2. ZKP-a, te da je stoga tim rješenjem povrijeđeno podnositeljevo pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. 

Nakon rasprave i proučavanjem prakse Ustavnog suda koja se odnosi na pitanje zaštite od arbitrarnosti, proizlazi da se radi o temi koja izaziva dosta promišljanja u ustavnosudskom procesu, o aspektu koji je »premještan« pod okrilje različitih ustavnih odredaba, načela i prava i koji je i dalje područje za intenzivno raspravljanje i traženje njegova »mjesta« u katalogu ustavnih prava.

[1] Vidi: Sandra Marković, Zaštita od arbitrarnosti u postupanju sudova i drugih državnih tijela kao aspekt prava na pravično suđenje, Godišnjak 22, Organizator, Zagreb, 2015., str. 1.
[2] Jasna Omejec, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, strasbourški acquis, drugo dopunjeno izdanje, Novi informator, Zagreb, 2014., str. 1117.
[3] Jasna Omejec, op. cit, str. 1122, navodi: »Nisu nam poznati razlozi zbog kojih su u službenom prijevodu Konvencije na hrvatski jezik za engleski izraz 'fair' odnosno francuski izraz 'équitable/équiablement', koji su sadržani i u nazivu i u prvoj rečenici stavka 1. članka 6. Konvencije, odabrani različiti izrazi (pošten - pravičan). Ostaje činjenica, međutim, da su ti različiti izrazi prouzročili neujednačeno terminološko referiranje na članak 6. Konvencije i u domaćoj pravnoj literaturi i u sudskoj praksi. U takvoj situaciji, postoji potreba standardizacije hrvatskog pravnog nazivlja kad je riječ o članku 6. Konvencije.«
[4] Objavljeno u Zborniku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Supplement: Spomenica prof. dr. Đuri Vukoviću, 1998., str. 1005-1030.
[5] Više: Sandra Marković, Marijana Radin, Sanja Otočan i Sanja Trgovac, Katalog osobnih i političkih sloboda i prava, radni materijal u okviru projekta 60. godišnjica zaštite ljudskih prava u Europi, voditeljica projekta prof. dr. sc. Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda Republike Hrvatske, Zagreb, 20. svibnja 2010. Izvor: arhiv USRH (neobjavljeno).
[6] Hrvatski leksikon 2015. (hrleksikon.info): arbitraran (lat.), proizvoljan, samovoljan, neutemeljen, nepotkrijepljen (sud); arbitrarna odluka, odluka donesena po osobnom uvjerenju, a ne na temelju zakonskih propisa. Leksikografski zavod Miroslav Krleža (mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije); arbitrarnost (lat. arbitrarius: samovoljan), po švicarskom lingvistu F. de Saussureu, svojevoljan (tj. o društvenim okolnostima ovisan, a ne nuždan) odnos označitelja prema označenome u jezičnom znaku.
[7] Projekt Ustavnog suda pod vodstvom suca Ustavnog suda prof. dr. sc. Velimira Belajca i tadašnje glavne pravne savjetnice Ustavnog suda Branke Vučaj.
[8] Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 38/00 i na internetskoj stranici Ustavnog suda (www.usud.hr).
[9] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[10] Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 58/13 i na www.usud.hr.
[11] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[12] Odluka je objavljena u Narodnim novinama i na www.usud.hr.
[13] U konkretnom slučaju predmet parničnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom bio je tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja) za povrat preostalog pozajmljenog iznosa od 25.993,73 eura (prije 50.839,32 DEM) u kunskoj protuvrijednosti. Naime, podnositelji su, kao zajmodavci, sklopili ugovor o zajmu od 3. lipnja 1994. s tuženikom, kao zajmoprimcem, na temelju kojeg su tuženiku pozajmili ukupni iznos od 70.000,00 DEM.
[14] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[15] Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 112/15 i na www.usud.hr.
[16] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[17] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[18] Odluka je objavljena na www.usud.hr.
[19] Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, broj: Kž-443/14-5 od 12. prosinca 2014., kojim je, kao neosnovana, odbijena žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, broj: K-172/14 od 24. studenoga 2014. Prvostupanjskim rješenjem podnositelju je, nakon objave nepravomoćne presude kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv imovine - pokušaja teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 228. stavkom 1. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11 i 144/12 - u nastavku teksta: KZ) produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u nastavku teksta: ZKP). Izrekom prvostupanjskog rješenja utvrđeno je da istražni zatvor može zamijeniti jamstvo u visini od 70.000,00 kuna.