1. PRIMJENA PRAVILA O POSEBNOM ZASTARNOM ROKU
Izraz roba poglavito je gospodarski, a ne pravni izraz. Njime se redovito opisuju stvari, tj. „tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu“¹. Promet ili prijenos stvari odnosno robe redovito se obavlja ugovorima čija temeljna životna funkcija i jest omogućavanje prijenosa ili prometa, najčešće ugovorima o kupoprodaji, ali katkad i ugovorima o razmjeni (zamjeni).

Pojam usluge u propisima pojavio se relativno nedavno. Kao usluge spominju se, primjerice, prijevoz, usluge agencija za privremeno zapošljavanje, kinematografske usluge, usluge privatne zaštite i usluge javnih bilježnika². Posebno se spominju financijske usluge, i to primanje depozita, odobravanje kredita i zajmova, otkup potraživanja, leasing, izdavanje garancija i slično³. Te „usluge“ sastoje se u radu odnosno činjenju tih osoba, a ugovori temeljem kojih ih obavljaju odgovaraju ugovorima koji su u osnovi ugovori o prijevozu, ugovori o posredovanju, ugovori o djelu, ugovori o zajmu, ugovori o kreditu, ugovori o nalogu o nalogu i slični.

Stoga se poseban zastarni rok odnosi na trgovačke ugovore svih tipova koji su navedeni. No, predstavlja li zahtjev da je riječ o „prometu“ zasebnu pretpostavku primjene odredbi o posebnom zastarnom roku, odnosno ograničava li se primjena tih odredbi na samo neke trgovačke ugovore, jer izraz promet može upućivati na redovitost sklapanja ugovora i višekratne prijenose dobara koja su predmet ugovora.

Izraz promet ZOO spominje na trideset jednom mjestu, redovito uz izričitu naznaku da je riječ o pravnom prometu, ali podrazumijevajući da je uvijek riječ o tom prometu, a ne nekom drugom. Suprotno bi trebalo dokazati. Osim toga, promet prava i prijenos prava redovito se koriste kao istoznačnice⁴. I na kraju treba postaviti dva pitanja. Je li ratio unošenja izraza „o prometu robe i usluga“ u Zakon o obveznim odnosima⁵ ograničavanje primjene posebnog zastarnog roka na samo neke trgovačke ugovore bez jasnijeg ograničavanja o kojim je ugovorima riječ, osim ako je riječ o ugovorima „o prometu“ robe i usluga⁶. Koji bi uopće bio ratio primjene dvaju različitih zastarnih rokova na ugovore koji u bitnom imaju isti pravni karakter (trgovačkih ugovora). Čvrsto odgovarajući negativno na oba pitanja, objektivno suvišnu frazu „o prometu robe i usluga“ treba shvatiti kao frazu koja govori o pravnom prometu ili pravnom prijenosu (robe i usluga) između dvaju trgovaca u obavljanju ili u svezi s obavljanjem djelatnosti jednoga od njih, tj. o tražbinama iz trgovačkih ugovora⁷.

Do istog zaključka dolazi se u sudskoj praksi, iako uz drukčije obrazloženje. Prema njemu, sama okolnost da su ugovor sklopila trgovačka društva u okviru svoje registrirane djelatnosti dovodi do toga da je riječ o prometu robe i usluga, odnosno „ugovor o prometu robe i usluga… samo je širi pojam onih vrsta ugovora koji imaju… navedena obilježja“ ⁸, a irelevantno je o kojem je tipu ugovora riječ, što je i naše mišljenje, jer bilo koji imenovani i neimenovani ugovor može biti trgovački ugovor. Istovremeno postoje i dvije potpuno neprihvatljive odluke koje ne obrazlažu zašto ne bi riječ bila o „prometu“ robe ili usluga, već jednostavno zauzimaju stajalište da nije riječ o ugovoru o prometu robe i usluga i da se posebni zastarni rok ne odnosi na ugovor o zajmu⁹ i ugovor o kreditu za poticanje stočarske proizvodnje¹⁰. Usto, u drugom slučaju ugovor „predmet kojeg je novčana svota, ne može se podvesti pod ugovor o prometu robe i usluga…(i to – op. a.)…bez obzira na to ima li se tuženik smatrati trgovcem ili ne“¹¹.

Zadnje stajalište gotovo da je nepotrebno komentirati. Njegovo prihvaćanje značilo bi da se na tražbinu isplate cijene iz kupoprodajnog trgovačkog ugovora ne primjenjuje poseban zastarni rok (sic!). Glede prvog i drugog stajališta treba reći da trgovci gotovo svakodnevno, kao zajmoprimci ili korisnici kredita, sklapaju ugovore o zajmu i ugovore o kreditu na kraće ili duže vrijeme u svrhu stjecanja novčanih sredstava za obavljanje djelatnosti, pa čak i za pribavljanje onoga što je potrebno da bi ispunili obveze iz pojedinih ugovora sklopljenih u obavljanju djelatnosti u najstrožem smislu toga izraza, a kreditne institucije uvijek ih sklapaju upravo u najstrožem smislu toga izraza, jer je tzv. „davanje“ kredita jedna od njihovih dviju temeljnih djelatnosti. Zbog toga ne vidimo pravni temelj za zauzimanje prvih dvaju stajališta pa smatramo da se poseban zastarni rok treba primijeniti na sve trgovačke ugovore. Dovoljno je da su trgovci ugovorne strane i da je ugovor sklopljen barem u svezi s obavljanjem djelatnosti jednog od njih.

2. TRAŽBINE IZ UGOVORA I TRAŽBINE NAKNADE IZDATAKA U SVEZI S UGOVORIMA
Poseban zastarni rok vrijedi za „međusobne tražbine iz ugovora … te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima“. Dakle, u posebnom zastarnom roku zastarijevaju tražbine koje ugovorne strane imaju jedna prema drugoj, a proizlaze iz sklopljenog ugovora. U prvom redu riječ je o glavnim, namjeravanim ili primarnim tražbinama zbog kojih je ugovor sklopljen, ali smatramo da je riječ i o drugim tražbinama koje proizlaze iz ugovora, odnosno onima koje su ugovorene, što dovodi do toga da bi u posebnom zastarnom roku zastarijevala i, primjerice, tražbina ugovorne kazne.

Povodom sklapanja ugovora svaka strana može imati troškove ili izdatke. Primjerice, kupac koji je s prodavateljem ugovorio predaju velike količine robe u luci u zemlji prodavatelja i plaćanje putem akreditiva povodom sklapanja ugovora ima trošak otvaranja akreditiva i zakupa broda koji je u svezi s ugovorom, a prodavatelju koji je povodom sklapanja ugovora s kupcem, kao kupac za istu robu sklopio kupoprodajni ugovor s trećom osobom, a i mogućeg uskladištenja robe, trošak je u svezi s prvim ugovorom. Općenito govoreći, izdatke čini „novac koji se troši u neku svrhu“¹². Oni se mogu izjednačiti s troškovima pa se može reći da u posebnom zastarnom roku zastarijevaju i troškovi učinjeni u svezi s trgovačkim ugovorima.

U trgovačkim ugovorima redovito jedna strana ima tražbinu plaćanja, primjerice prodavatelj, a druga nenovčanu, primjerice kupac.

Tijekom pregovora strana koja će imati novčanu tražbinu u svoj iznos uračunava sve predvidive troškove koje može imati u svezi s ugovorom koji će sklopiti. Strana koja će imati nenovčanu tražbinu to po prirodi stvari ne može. Rasprava o zastarnom roku podrazumijeva da dužnik vjerovnikovu tražbinu nije ispunio u roku.

Ako u roku obvezu ne ispuni strana koja je dužnik novčane obveze, druga strana ima ugovorenu novčanu tražbinu koja obuhvaća i predvidive troškove koje je ta strana imala u svezi s ugovorom, primjerice troškove koje je imao prodavatelj, pa tražbina naknade za izdatke u svezi s ugovorom otpada¹³.

Ako obvezu ne ispuni strana koja je dužnik nenovčane obveze, druga strana ima ugovorenu nenovčanu tražbinu koja ne obuhvaća troškove koje je ta strana imala u svezi s ugovorom, kao što su kupčevi troškovi zakupa broda i otvaranja akreditiva radi preuzimanja i plaćanja ugovorene robe iz naprijed navedenog primjera. Na njihovu naknadu ta strana ima pravo u zastarnom roku iz čl. 228. st. 1. ZOO-a¹⁴.

3. TRAŽBINE POJEDINIH ISPORUKA
Pri sklapanju trgovačkih ugovora nerijetko se ugovara više uzastopnih činidaba. Primjerice, jednim se ugovorom ugovara više uzastopnih isporuka roba u nekom razdoblju i odgovarajuće sukcesivno plaćanje svake od obavljenih isporuka. Imajući na umu takve ugovore, čl. 228. st. 2. ZOO-a određuje da „zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu“.

Ta odredba polazi od toga da je ugovorna strana koja ima sukcesivne nenovčane obveze temeljem jednog ugovora ispunila jednu od više sukcesivnih obveza i da je obveza plaćanja, također, sukcesivna i može se primijeniti samo u tim slučajevima. Primjerice, ako je sukcesivno plaćanje pri pojedinom ispunjenju ili u nekom roku nakon toga ugovoreno ili ako obveza sukcesivnog plaćanja proizlazi iz zakona, kao što je slučaj pri kupoprodaji gdje je kupac dužan platiti robu pri preuzimanju. Samo tada zastarni rok može početi teći za tražbinu plaćanja svakog pojedinog ispunjenja nenovčane obveze. Doslovno i usko shvaćanje te odredbe moglo bi ukazivati na to da je riječ samo o zastarnom roku koji teče onoj ugovornoj strani koja je temeljem ugovora obavila jednu ili više isporuka robe odnosno ispunila jednu ili više drugih nenovčanih obveza, i koja ima uzastopne tražbine plaćanja, tj. tražbine plaćanja za svako ispunjenje nenovčane obveze. Ovu odredbu treba shvatiti na taj način, ali i šire tako da obuhvati i uzastopne tražbine nenovčanih obveza. Drugim riječima, ne samo da zastarni rok za tražbine sukcesivnih plaćanja svakog od sukcesivnih ispunjenja nenovčanih obveza teče od dospijeća obveze svakog sukcesivnog plaćanja, nego i zastarni rok za tražbine ugovorenih sukcesivnih ispunjenja nenovčanih obveza prve strane teče od dospijeća svake sukcesivne činidbe na koju je druga strana obvezana.

No, i kad je ugovoreno više različitih obveza jedne strane, koje dospijevaju u različitim rokovima, a ne više sukcesivnih istovrsnih obveza, zastarni rok teče odvojeno za svaku od njih. Kao kad je riječ o potonjim, to proizlazi iz okolnosti da zastarni rok teče od prvog dana poslije dana kad je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje.

4. ZASTARNI ROK I NJEGOVA PRIMJENA
„Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze“¹⁵. Prvi dan u koji je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje proizlazi iz ugovora kad je riječ o tražbinama koje proizlaze iz ugovora, pa je dan početka tijeka zastarnog roka prvi dan poslije dana kad je prema ugovoru strana bila dužna ispuniti svoju obvezu, a nije.

Kad je riječ o naknadi izdataka, određivanje toga dana je složenije. Padom ugovorne strane u zakašnjenje nastaje njezino pravo zahtijevati od druge strane naknadu štete.

Budući da se izdacima koje strana ne bi snosila da nije bilo zakašnjenja druge strane smanjuje njezina imovina, u slučaju zakašnjenja druge strane ti izdaci predstavljaju štetu koju trpi prva strana, pa zastarni rok počinje teći prema pravilima o početku tijeka zastarnog roka za naknadu štete.

Isto vrijedi i ako bi ugovor bio raskinut zbog zakašnjenja odnosno neispunjenja. U trenutku raskida postalo bi izvjesno da ugovorne obveze neće biti ispunjene jer bi nestale ugovorene tražbine strana.

Svim troškovima vjerovnika novčane obveze, i onim koji su uračunati u cijenu i onim koji nisu, bila bi smanjena njegova imovina, a razlikom između troškova uračunatih u iznos novčane tražbine i ukupne novčane tražbine bilo bi spriječeno njezino povećanje, dakle predstavljali bi štetu koju taj vjerovnik trpi. Svim troškovima vjerovnika nenovčane tražbine bila bi smanjena njegova imovina, pa bi oni predstavljali štetu koju on trpi.

Stoga bi i u ovom slučaju zastarni rok počeo teći prema pravilima o početku tijeka zastarnog roka za naknadu štete. Zastarni rok istječe i zastara nastupa kad isteknu tri godine, koje se računaju od prvog dana poslije dana kad je istekao rok za ispunjenje obveze druge strane.

Sudska praksa izrijekom je potvrdila da u tom roku zastarijevaju „tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba“¹⁶, „tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti“¹⁷, „međusobna potraživanja pravih osoba iz ugovora o konsignacijskom skladištu“¹⁸, tražbine iz ugovora o prijevozu sklopljenog između pravnih osoba¹⁹, tražbine iz ugovora o kreditu društvu s ograničenom odgovornošću²⁰ i potraživanja „iz ugovora o prodaji električne energije namijenjene tržištu…, a ugovor je sklopljen između… trgovaca“²¹. S druge strane, u roku tri godine ne bi zastarijevala tražbina između dvaju trgovačkih društava iz ugovora o asignaciji, jer „ugovor o asignaciji nije ugovor o prometu robe i usluga“²², pri čemu nema nikakve argumentacije zašto on to ne bi bio. Zbog toga to stajalište treba izložiti ozbiljnoj kritici. Razlozi su već navedeni.