Ministarstvo unutarnjih poslova je na stranicama e-savjetovanja, 24. listopada 2018., objavilo Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (u nastavku teksta: Nacrt)^[1]. Savjetovanje je, nažalost, bilo otvoreno samo do 3. studenoga 2018. (dakle, samo 11 dana!) te je pristigao relativno malen broj komentara zainteresirane javnosti (njih ukupno 52). Međutim, ne treba po broju komentara (koji je uvelike uvjetovan neprihvatljivo kratkim^[2] rokom savjetovanja) suditi o važnosti predloženih izmjena i dopuna. Naime, neke od predloženih izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu (u nastavku teksta: ZHD)^[3] vrlo su važne i mogu imati dalekosežne posljedice, a kod jedne odredbe postoji ozbiljna sumnja u njezinu sukladnost s Ustavom Republike Hrvatske^[4], preciznije njegovim člankom 9. st. 2.^[5]

Nacrt ima ukupno 18 članaka, od kojih članci 16.-18. predstavljaju, u osnovi, prijelazne i završne odredbe koje uređuju donošenje podzakonskih akata, primjenu neizmijenjenog ZHD-a na postupke koji bi se pokrenuli prije stupanja na snagu izmjena i dopuna te stupanje na snagu zakona. Prema tome, u 15 članaka mijenja se i dopunjuje ZHD, koji ukupno ima 30 članaka (bez prijelaznih i završnih odredaba, uzimajući u obzir da su čl. 6. i 14. brisani, a da su dodani čl. 8.a i 24.a). Iz navedenog je vidljivo da izmjene i dopune obuhvaćaju otprilike 40 % zakonskog teksta.

Nacrt mijenja način stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom tako »da se istim regulira stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom za dijete rođeno na području Republike Hrvatske i za dijete rođeno u inozemstvu, što je do predložene izmjene bilo regulirano člankom 4. i 5.^[6] Zakona. Tako se povećava dobna granica prijave u evidenciju hrvatskih državljana do 21. godine života osobe rođene u inozemstvu kako bi joj se, ako je roditelj (hrvatski državljanin) nije prijavio do punoljetnosti radi upisa u evidenciju hrvatskih državljana, dala mogućnost - rok od tri godine po punoljetnosti - da to sama učini. Alternativni uvjet iz sada važeće odredbe - nastanjenje djeteta u Republici Hrvatskoj do punoljetnosti - izostavljen je kao nepotreban, jer ako osoba živi u Republici Hrvatskoj, treba se izvršiti prijava do navedene životne dobi.«^[7].

Predloženi, novi članci 4. i 5. ZHD-a glasili bi:

Nove odredbe članaka 4. i. 5. nužno je sagledati i u kontekstu dopune današnjeg članka 24.a, u kojem se dodaje novi stavak 1., koji glasi:

»Osobe koje su hrvatsko državljanstvo stekle podrijetlom, smatraju se hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.«

Kada sagledamo današnje uređenje stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, ono je izrazito logično i jednostavno postavljeno - dijete stječe hrvatsko državljanstvo ako su mu oba roditelja hrvatski državljani - bez obzira na to gdje je dijete rođeno. Dakako, ZHD uzima u obzir i moguće situacije u kojima je samo jedan roditelj hrvatski državljanin, pri čemu je današnje zakonodavno uređenje precizno i jasno. Moguće je, dakako, da u praksi dolazi do pogrešnih tumačenja zakonskih odredaba, ali to je problem koji trebaju riješiti upravna tijela i sudovi, a ne zakonodavac. Predložena izmjena, prema našem mišljenju, pati od određenih nedostataka. Prvo, nomotehnički nije ispravno da se pitanje od kada se osoba smatra hrvatskim državljaninom (od rođenja, nap. a.) propisuje u članku 24.a, umjesto na odgovarajućem mjestu u novom članku 4. Drugo, dakako da će ovo izgledati pretjerano, ali nije propisana situacija kada dijete stječe hrvatsko državljanstvo ako su oba roditelja hrvatski državljani, nego se činjenica rođenja vezuje uz mjesto (područje) rođenja i činjenicu da je barem jedan roditelj hrvatski državljanin. Takvo zakonodavno uređenje stvara čudnu kombinaciju načela stjecanja državljanstva - čisti ius sanguinis način stjecanja hrvatskog državljanstva za djecu rođenu u inozemstvu (nakon 8. listopada 1991.), a kombinaciju ius sangunis i ius soli način stjecanja hrvatskog državljanstva za djecu rođenu u Republici Hrvatskoj kojoj je barem jedan roditelj hrvatski državljanin. Ni na koji način ne vidimo predloženo uređenje superiornijim današnjem, niti vidimo ikakvo poboljšanje današnjeg stanja. Dodatno, izostavljanje sadašnjeg članka 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu u Nacrtu može dovesti do povreda međunarodnih obveza Republike Hrvatske, odnosno povrede Konvencije o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954. godine i Konvencije o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. godine. Naime, Nacrt bi omogućio da dijete kojemu je jedan roditelj hrvatski državljanin, a drugi apatrid, ne stekne hrvatsko državljanstvo iako bi ostalo bez državljanstva jer ga drugi roditelj ne bi prijavio ili se dijete ne bi nastanilo u Republici Hrvatskoj. Činjenica da bi se dobna granica za prijavu pomakla s 18 na 21 godinu nije dovoljna da bi se spriječio nastanak apatridije jer bi dijete moguće sve do navršenih 18 godina bilo apatrid. 

Nacrt predviđa relativno opsežne izmjene u sustavu stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom (naturalizacijom), koje, kada se promotre pojedinačno, i u svojoj ukupnosti, predstavljaju »labavljenje« uvjeta za prirođenje odnosno za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem za određene kategorije osoba.

Ponajprije, predviđa se da se iz sadašnjeg članka 8. st. 1. toč. 1. brišu riječi »te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost«. Navedeno znači da će, u slučaju prihvaćanja Nacrta, hrvatsko državljanstvo moći steći i osobe kojima je, djelomično ili potpuno, oduzeta poslovna sposobnost. Takvo uređenje predstavljalo bi potpuni novum u hrvatskom državljanskom pravu jer osobe koje nisu poslovno sposobne nikada nisu mogle steći hrvatsko državljanstvo. Dakako, sljedeći redci čitatelju će moguće izgledati »ružno« ili politički nekorektni, ali postoji cilj i svrha svake pravne norme. Pravo predstavlja alat za rješavanje društvenih problema i zbog toga je temeljni pravni postulat da iza svake norme stoji cilj koji se tom normom htio ostvariti. Poslovno nesposobne osobe nisu sposobne samostalno poduzimati pravne radnje, niti se u potpunosti brinuti za sebe. Brigu o njima vode skrbnici, koji poduzimaju potrebne pravne radnje (sve ili one koje djelomično poslovno sposobne osobe ne mogu samostalno poduzimati). U ranim zakonima o državljanstvu socijalističke Jugoslavije uvjet je bio da je osoba »radno sposobna«, što je podzakonskim aktima bilo definirano kao sposobnost brinuti se o sebi tako da se uzdržava svojim radom^[8]. Odnosno, državljanstvo nije mogla steći osoba koja bi potom (razmjerno sigurno) pala na teret države. Jednaka je intencija sadašnjeg teksta članka 8. st. 1. toč. 1. ZHD-a. Zbog toga smatramo da bi trebalo razmisliti o njegovu mijenjanju na predloženi način. Naime, stjecanje državljanstva nije pravo i takvim ga ne treba niti smatrati, već je riječ, na određen način, o povlastici koju suverena država udjeljuje strancu koji: a) zadovoljava zakonske uvjete i b) njegov primitak je od interesa za RH^[9]. Ozbiljno treba razmotriti pitanje je li primitak poslovno nesposobnih osoba u interesu RH.

Nadalje, predlaže se promjena članka 8. st. 1. toč. 5.^[10] tako da bi nova odredba glasila:

Načelno govoreći, predložena promjena predstavlja preciziranje obveza podnositelja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo i pojašnjenje činjenice da se osobu koja bi predstavljala opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost ne može primiti u hrvatsko državljanstvo. Sudska praksa i do sada je smatrala da osoba, primjerice, koja nije platila poreze RH ne zadovoljava uvjet iz članka 8. st. 1. toč. 5. ZHD-a, odnosno da ne poštuje pravni poredak u RH^[11].

Predlaže se i dodavanje novog stavka 6. u čl. 8., koji bi glasio:

»6. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je započeo i završio preddiplomski i diplomski studij na hrvatskom jeziku na nekom od visokih učilišta u Republici Hrvatskoj, iako ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. točke 3. ovoga članka ako nakon završenog studija najmanje 18 mjeseci živi u Republici Hrvatskoj s odobrenim boravkom.«

Intencija predložene odredbe je liberalizacija redovitog načina stjecanja hrvatskog državljanstva za određenu kategoriju stranaca. Međutim, on ne predstavlja dovoljan poticaj za mlade strance. Naime, preddiplomski i diplomski studij traju (zajedno) najmanje 5 godina, a u pravilu i više. Uz dodatnih 18 mjeseci, takav stranac mora živjeti u RH 6,5 godina, a vjerojatno i dulje (jer je studirao, primjerice, 6 godina, što je i ispod hrvatskog prosjeka). To znači da mu je vremenska pogodnost oko pola godine. Jedina je stvarna pogodnost što ne mora imati status državljanina treće zemlje na stalnom boravku. Trebalo bi razmisliti o dodatnom skraćivanju vremena nakon završetka studija.

Zakon o hrvatskom državljanstvu omogućava različitim kategorijama osoba stjecanje hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima (osobe rođene u RH, iseljenici, pripadnici hrvatskog naroda, bračni drug hrvatskog državljanina). Mnoge od predviđenih izmjena i dopuna tiču se upravo takvog načina stjecanja hrvatskog državljanstva.

Ponajprije, pooštrava se mogućnost stjecanja hrvatskog državljanstva prirođenjem za osobe koje su rođene na području RH i žive u RH te imaju odobren stalan boravak. Naime, prema sadašnjem uređenju, takve osobe ne moraju biti punoljetne niti poslovno sposobne, ne moraju boraviti neprekidno osam godina niti moraju poznavati hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje. Nacrtom se predviđa zamjenjivanje riječi »točke 1., 3. i 4.« riječima »točke 3. i 4.«. Drugim riječima, pod tim bi uvjetima samo punoljetne osobe rođene na području RH i koje žive u RH te imaju odobren stalan boravak, mogle steći hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima. Mišljenja smo da nema razloga za takvo zakonodavno rješenje i da je ono pretjerano rigidno, posebno u situacijama djece bez pratnje ili bez roditelja koja bi morala čekati 18 godina da steknu hrvatsko državljanstvo.

Drugo, znatno se mijenja članak 11.^[12], koji bi prema Nacrtu glasio:

Iseljenikom se ne smatra osoba koja je iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatske.«

Ponajprije, briše se ograničenje koje je danas postavljeno na 3. stupanj srodstva u ravnoj liniji, što je, prema našem mišljenju, preliberalan pristup. Naime, točno je da je potrebno ostvariti i potaknuti povratak Hrvata izvan RH, ali upitno je kakvu i imaju li ikakvu vezu s RH osobe koje su četvrta generacija (i dalje) rođena u inozemstvu. To posebno s obzirom na činjenicu da se želi propisati da takve osobe mogu steći hrvatsko državljanstvo iako ne poznaju hrvatski jezik, latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, pa predlažemo da se razmisli o toj izmjeni. Dodatno, u tekstu se dodatno precizira da se iseljenikom iz RH smatra osoba koja je iselila prije 8. listopada 1991. Tu odredbu mora se promatrati u svezi sa sljedećim stavkom, koji glasi: »Iseljenikom se ne smatra osoba koja je iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatske«. Već je i ta odredba, kako smo već pisali^[13], u sukobu s višestruko izraženim stajalištem Ustavnog suda RH da se »odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu koje propisuju naturalizaciju stranaca u hrvatsko državljanstvo moraju odgovarajuće tumačiti ako je riječ o slučajevima primitka u hrvatsko državljanstvo osoba koje su bile državljani bivše SFRJ, jer je riječ o ‘pravnoj situaciji koja ima tranzicijske elemente'.«^[14]To je pitanje povezano s činjenicom da RH nije ratificirala Europsku konvenciju o državljanstvu, iako ju je potpisala. Određen broj europskih država, članica Vijeća Europe, ratificirao je Europsku konvenciju o državljanstvu, instrument čiji je cilj postići suradnju i koordinaciju između državnih zakona o državljanstvu da bi se riješila pitanja bezdržavljanstva (apatridije), sukcesije država i višestrukog državljanstva i njihovih posljedica. Pred Saborom se našao Prijedlog zakona o potvrđivanju Europske konvencije o državljanstvu, ali nikada se o njemu nije glasovalo.^[15] Stoga smatramo da ne bi trebalo mijenjati zakon u tom smislu.

U više se odredaba dijelom ispravlja dosadašnja nepravda prema kojoj je postojala nejednakost bračnoga druga hrvatskoga državljanina i bračnog druga iseljenika iz RH te osobe čiji je primitak u hrvatsko državljanstvo od interesa za RH u stjecanju hrvatskoga državljanstva prirođenjem. Naime, dodaje se obveza da i bračni drug takvih osoba mora boraviti u RH godinu dana s odobrenim boravkom.

Mijenja se i članak 12. st. 3.^[16], koji bi sada trebao glasiti: 

»Nadležno ministarstvo daje obrazloženo mišljenje o postojanju interesa za primitak u hrvatsko državljanstvo stranca iz stavka 1. ovoga članka. Ako mišljenje o postojanju interesa nije dano u roku od 45 dana, smatrat će se da interes za primitak u hrvatsko državljanstvo ne postoji.«

Smisao te izmjene proizlazi iz odredaba Zakona o općem upravnom postupku (u nastavku teksta: ZUP)^[17], koji propisuje da je rok za davanje mišljenja 30 dana od zaprimanja zahtjeva. Ako mišljenje ne bude dano u tom roku, smatra se da je pozitivno za stranku (čl. 21. st. 3.). Dakako da to nije oportuno kod postupaka primitka u hrvatsko državljanstvo. Zbog toga je ta izmjena opravdana, iako ukazuje na činjenicu da državna tijela ne postupaju u zakonom propisanim rokovima, zbog čega mogu proizaći teške posljedice - da se primi osobu koja ne zadovoljava uvjete za primitak zbog pozitivne fikcije da je njezino primanje u hrvatsko državljanstvo od interesa za RH koji zapravo ne postoji.

Olakšava se i primanje u hrvatsko državljanstvo osoba koje su pripadnici hrvatskog naroda jer se predlaže unošenje novog stavka 3. u članak 16., koji bi glasio:

»Iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.«

Riječ je o logičnoj odredbi koja olakšava prirođenje osobe koja je nedvojbeno pripadnik hrvatskog naroda jer su joj oba roditelja pripadnici hrvatskog naroda, pa je teško zamislivo da ta osoba uistinu nije pripadnik hrvatskog naroda. Stoga nema smisla za takvu osobu zahtijevati dokazivanje pripadnosti hrvatskom narodu.

Nacrt predviđa promjenu članka 13.^[18], koji bi glasio:

Načelno govoreći, predložena izmjena predstavlja poboljšanje postojeće odredbe i njezino preciziranje. 

Nažalost, već smo pisali da ZHD nije u potpunosti usklađen s Konvencijom o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva^[19]. Naime, može doći do situacije u kojoj se hrvatski državljanin, kojemu je prestalo hrvatsko državljanstvo otpustom, a koji ne dobije strano državljanstvo, te mu prođe zakonom propisani rok, ne može reintegrirati u hrvatsko državljanstvo i ostaje apatrid^[20]. Naknadno smo utvrdili da opasnost od apatridije postoji i prigodom otpusta i odricanja od hrvatskog državljanstva kod maloljetnika, odnosno da zakon ne osigurava da se ne dogodi da dijete koje slijedi roditelje bilo prigodom otpusta ili odricanja postane apatrid. Nacrt predviđa izmjenu članka 20.^[21], koji bi glasio:

Dijete do navršene 18. godine života, posvojeno od stranih državljana, otpustit će se iz hrvatskog državljanstva na zahtjev posvojitelja.«.

Zbog toga treba dodati stavak 3., koji bi glasio:

»Dijete će se otpustiti iz hrvatskog državljanstva nakon što se dokaže da će steći strano državljanstvo, ili da ga je steklo.«.

Jednaku odredbu trebalo bi dodati u članak 22. ZHD-a, što nije predviđeno unatoč tome što se navedena odredba Nacrtom mijenja.

Predviđa se i dodavanje stavka 2. u članak 21., koji bi glasio:

»Osoba koja se kao punoljetna odrekla hrvatskog državljanstva ne može ponovno steći hrvatsko državljanstvo.«

Opet, upitno je je li ta odredba usklađena s konvencijama UN-a koje se odnose na bezdržavljanstvo (Konvencija 1954. i Konvencija 1961.). Naime, moguće je da, iz nekog razloga, hrvatski državljanin koji se odrekao hrvatskog državljanstva izgubi strano državljanstvo (primjerice, jer je utvrđeno da je strano državljanstvo stekao prijevarno ili sl.). U tom slučaju postat će apatrid. Zbog toga treba dobro razmotriti usklađenost ove odredbe s navedenim konvencijama.

Nacrtom se predlaže uvođenje svečane prisege, što je propisano novim člankom 24b., koji bi glasio:

Kao posebno problematičnu vidimo odredbu novog predloženog članka 26a., koji bi glasio:

»Rješenje o stjecanju hrvatskog državljanstva prirođenjem ukinut će se u svako doba ako je stečeno temeljem braka sklopljenog iz koristi sukladno odredbama Zakona o strancima ili lažnim predstavljanjem ili prijevarom u upravnom postupku reguliranja statusa stranca odnosno stjecanja hrvatskog državljanstva ili ako osoba predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.«.

Već smo naveli da smatramo da u Nacrtu postoji odredba iznimno upitne ustavnosti. Naime, Ustav RH propisuje, u članku 9., da se hrvatsko državljanstvo ne može oduzeti. Dodatno, Ustav ne poznaje različite kategorije državljana koje bi predloženi članak 26a. de iure stvorio. Naime, to se posebno odnosi na ukidanje rješenja zato što osoba predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Treba podsjetiti da se predloženim tekstom nove točke 5. st. 1. čl. 8. precizira da hrvatsko državljanstvo ne može steći osoba za koju postoje sigurnosne zapreke za primitak u hrvatsko državljanstvo. Prema tome, ako je osoba stekla hrvatsko državljanstvo, prethodno je već utvrđeno da nije opasnost za nacionalnu sigurnost. Predloženim rješenjem stvaraju se dvije kategorije hrvatskih državljana - onih kojima se, jer su opasnost za nacionalnu sigurnost, može oduzeti državljanstvo jer su prethodno bili stranci, te onih kojima se, iako jesu opasnost za nacionalnu sigurnost, ne može oduzeti državljanstvo jer su se rodili kao hrvatski državljani. Sasvim smo sigurni u neustavnost te odredbe. Glede drugih razloga zbog kojih bi se rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo moglo ukinuti u svako doba, mogu se izreći slične primjedbe. Dodatno, čak i ako bi to bilo ustavnopravno dopustivo, takvo rješenje trebalo bi poništiti, a ne ukinuti jer se poništavanjem poništavaju i sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, dok se ukidanjem to ne događa. Zbog toga bi možebitno (iako ustavnopravno vrlo upitno) bilo moguće poništiti rješenje zbog ostalih razloga (osim činjenice što osoba predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost) koji se navode u predloženom članku 26a., ali ne u neograničenom vremenskom roku (osim kod situacija koje su propisane čl. 123. st. 2. ZUP-a). Međutim, i tu se javlja problem legitimnih očekivanja i prakse Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske), koji ne dopušta prebacivanje pogrešaka uprave na stranke.

 

[1] Dostupno na: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=9171.[2] Sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama (Nar. nov., br. 23/13 i 85/15), savjetovanje s javnošću provodi se, u pravilu, u trajanju od 30 dana, osim u slučajevima kad se savjetovanje provodi sukladno propisu kojim se uređuje postupak procjene učinaka propisa (čl. 1. st. 3.). Navedeni propis je Zakon o procjeni učinaka propisa (Nar. nov., br. 44/17), koji pripisuje da se savjetovanje provodi u trajanju od najmanje 30 dana (čl. 13. st. 5.).
[3] Nar. nov., br. 53/91, 70/91 - ispr., 28/92, 113/93 - Odluka USRH, 4/94 - ispr. Odluke USRH, 130/11 i 110/15.
[4] Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14.
[5] »Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije.«
[6] »Članak 4. Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani;2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj;3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva a dijete je rođeno u inozemstvu.Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Takvo se dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja. Članak 5.Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin ako do navršene 18 godine života bude prijavljeno radi upisa kao hrvatski državljanin kod nadležnog tijela Republike Hrvatske u inozemstvu ili u Republici Hrvatskoj ili se nastani u Republici Hrvatskoj.Dijete, rođeno u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegova rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava jednoj od pretpostavki iz stavka 1. ovoga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostalo bez državljanstva.Dijete, koje stječe hrvatsko državljanstvo prema stavku 1. ili 2. ovoga članka, smatra se hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.«.
[7] Obrazloženje pojedinačnih odredaba iz e-savjetovanja.
[8] Krbek, Ivo, Pravo javne uprave FNRJ, 1. knjiga - Osnovna pitanja i prava građana, Birotehnički izdavački zavod, Zagreb, 1960., str. 259.
[9]Argumentum a contrario činjenici da se primitak u hrvatsko državljanstvo može odbiti ako se procijeni da primitak osobe nije u interesu Republike Hrvatske (čl. 26. st. 2.).
[10] Sadašnja odredba glasi: »Da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.«
[11] Vidi presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, br. Us-6852/2011-7 od 29. kolovoza 2013.
[12] Ova odredba danas glasi: »Iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljavaju pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ovoga Zakona.Iseljenik iz stavka 1. ovoga članka je osoba koja se iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri da u inozemstvu stalno živi.Iseljenikom se ne smatra osoba koja je iselila s područja Republike Hrvatske na temelju međunarodnog ugovora ili se odrekla hrvatskog državljanstva te osoba koja je promijenila prebivalište u druge države koje su u to vrijeme bile u sastavu državne zajednice kojoj je pripadala i Republika Hrvatska.«
[13] Staničić, Frane, Važnije promjene u hrvatskom državljanskom pravu nakon novele Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 33, br. 2, str. 931 i 932.
[14] U-III/4003/2005 od 24. travnja 2008. (Nar. nov., br. 59/08) i U-III/2820/2010 od 9. prosinca 2010. (Nar. nov., br. 145/10). Ustavni je sud posebnu težinu ovom svom stajalištu dao ako je riječ o situaciji u kojoj je zahtjevatelj trajno nastanjen u RH, a posebno kada su mu bračni drug i djeca hrvatski državljani, jer tada »pitanje njegova državljanstva prerasta u pitanje njegovih ljudskih prava i njihove zaštite«, pa je potrebno voditi računa o zaštiti jedinstva obitelji.
[15] Smatramo da RH nije ratificirala ovu Konvenciju zbog toga jer se ne može staviti rezerva na poglavlje VI. Konvencije koje se odnosi na sukcesiju država i državljanstvo. Prema čl. 18. st. 2. Konvencije, prilikom odlučivanja o stjecanju državljanstva u »slučajevima sukcesije države, svaka država stranka na koju se to odnosi, posebno će uzeti u obzir: a. izvornu i stvarnu vezu dotične osobe s državom; b. stvarno prebivanje dotične osobe u vrijeme sukcesije država; c. želju dotične osobe; d. teritorijalno podrijetlo dotične osobe.«. Budući da bi prihvaćanje Konvencije značilo da je ona u hijerarhiji pravnih vrela iznad ZHD-a, moglo bi se zaključiti da bi Ministarstvo unutarnjih poslova moralo prihvatiti zahtjev i onih osoba čije primanje u hrvatsko državljanstvo nije u interesu RH, a koje zadovoljavaju uvjete iz čl. 18. st. 2. Konvencije. Vidi u: Staničić, Frane, op. cit., str. 932.
[16] Odredba danas glasi: »Nadležno ministarstvo daje mišljenje o postojanju interesa za primitak u hrvatsko državljanstvo strancu iz stavka 1. ovoga članka.«
[17] Nar. nov., br. 47/09.
[18] Danas odredba glasi:»Prirođenjem stječe hrvatsko državljanstvo maloljetno dijete:1. ako oba roditelja stječu državljanstvo prirođenjem, ili2. ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, a dijete živi u Republici Hrvatskoj i ima odobren boravak, ili3. ako prirođenjem stječe državljanstvo samo jedan od roditelja, drugi je bez državljanstva ili nepoznatog državljanstva, a dijete živi u inozemstvu.«
[19] Zakon o potvrđivanju Konvencije o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva (Nar. nov. - MU, br. 8/11).
[20]Staničić, Frane, op. cit., str. 933.
[21] Odredba danas glasi:»Djetetu do navršene 18. godine života prestaje otpustom hrvatsko državljanstvo:1. na zahtjev oba roditelja kojima je hrvatsko državljanstvo prestalo otpustom; ili2. ako je hrvatsko državljanstvo prestalo na taj način jednom od roditelja, a drugi roditelj je strani državljanin.Dijete do navršene 18. godine života, usvojeno od stranih državljane sa srodničkim učinkom, otpustit će se iz hrvatskog državljanstva na zahtjev usvojitelja.«