Pojam web pristupačnosti općenito se odnosi na osiguravanje mogućnosti pristupa i korištenja sadržaja na webu svim korisnicima, što obuhvaća opažanje i razumijevanje informacija i sadržaja te kretanje i interakciju s webom i njegovim sadržajima.

Pristupačnost weba najčešće se veže uz osobe s invaliditetom, za koje je potrebno osigurati određene uvjete koji omogućavaju pristup i korištenje weba, odnosno ukloniti barijere koje bi to onemogućavale. Web pristupačnost odnosi se i na druge skupine korisnika weba, kao što su starije osobe kojima pojedine sposobnosti opadaju procesom starenja te sve druge osobe koje mogu tijekom određenog razdoblja biti suočene s određenim teškoćama (otežan vid, sluh i/ili motorika kao posljedica ozljede ili bolesti). Također, u skupini korisnika weba za koje su važna načela pristupačnog weba nalaze se i osobe sa specifičnim teškoćama učenja kao i osobe koje nemaju puno iskustva u njegovu korištenju. Web pristupačnost tako nastoji svim korisnicima weba osigurati jednaku mogućnost pristupa i interakcije s webom bez obzira na mogućnosti ili nemogućnosti korisnika.

Republika Hrvatska, kao članica Ujedinjenih naroda, Europske unije i Vijeća Europe te potpisnica svih ključnih konvencija i standarda u području socijalne i ekonomske sigurnosti građana, preuzela je obvezu zaštite i promicanja ljudskih prava osoba s invaliditetom da bi mogle ravnopravno sudjelovati u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života. Kao potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (u nastavku teksta: Konvencija), dužna je promicati, štititi i osigurati potpuno uživanje ljudskih prava osobama s invaliditetom i osigurati im punu jednakost pred zakonom. U članku 9. Konvencije navedeno je: »Države potpisnice ove Konvencije poduzet će odgovarajuće mjere osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom, izgradnjom okruženja, prijevozom, informacijama i komunikacijama uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave (…)«, kao i brigu o sljedećem: promicanju drugih odgovarajućih oblika pomoći i potpore osobama s invaliditetom kako bi im se osigurao pristup informacijama; promicanju pristupačnosti novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i sustava, uključujući internet; promicanju oblikovanja, razvoja, proizvodnje i distribucije dostupnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija sustava u ranoj fazi, tako da te tehnologije i sustavi postanu pristupačni uz minimalne troškove (UN, 2006).

Prema Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2017. do 2020. godine (u nastavku teksta: Nacionalna strategija), pristup informacijama i komunikaciji jedan je od najvažnijih oblika sudjelovanja građana u društvu. Obveza države je da osobama s invaliditetom omogući slobodno pretraživanje, primanje i prosljeđivanje javnih informacija i informacija o javnim uslugama, kao i da im osigura pristup osobnim podatcima i elektroničkoj komunikaciji u javnom sektoru na ravnopravnoj osnovi s drugim članovima društva. Veliku ulogu u komunikaciji ima i razvoj tehnologije koja omogućava osobama s invaliditetom lakši pristup različitim informacijama, ali i ostvarivanje lakše komunikacije. Stoga je vrlo važno poticati razvoj, izradu i distribuciju novih tehnoloških dostignuća. Nacionalna strategija u glavi 9. naglašava da je obveza svih, kako tijela javne vlasti, tako i privatnog sektora, da u prosljeđivanju informacija uzmu u obzir činjenicu da informacije trebaju biti omogućene svim građanima odnosno da budu usklađene sa standardima pristupačnosti.
 

Direktiva (EU) 2016/2102 Europskog Parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pristupačnosti internetskih stranica i mobilnih aplikacija tijela javnog sektora (u nastavku teksta: Direktiva) na snazi je od 22. prosinca 2016. te se njome nastoji poboljšati pristupačnost internetskih stranica i mobilnih aplikacija tijela javnog sektora te uskladiti različite norme u EU smanjivanjem prepreka za razvojne programere proizvoda i usluga povezanih s pristupačnošću. To će građanima EU, posebno osobama s invaliditetom, omogućiti bolji pristup javnim uslugama, a što je ujedno i temeljno načelo Digitalne agende za Europu i Akcijskog plana EU za e-upravu 2016.-2020. Iz točke 9. preambule Direktive proizlazi da je jedan od ciljeva Direktive okončati fragmentaciju unutarnjeg tržišta glede zahtjeva pristupačnosti, čime bi se umanjila nesigurnost za razvojne programere i potaknula interoperabilnost. Industrija dizajna i razvoja internetskih stranica i mobilnih aplikacija trebala bi se u usklađenom okviru suočavati s manje prepreka u radu na unutarnjem tržištu, a pritom bi se trebali smanjiti troškovi za tijela javnog sektora i druge koji nabavljaju proizvode i usluge u svezi s pristupačnošću internetskih stranica i mobilnih aplikacija.

Zemlje EU bile su obvezne donijeti propis radi usklađivanja s predmetnom Direktivom do 23. rujna 2018. Iako sa zakašnjenjem, Hrvatski sabor, u veljači 2019., godine donio je Zakon o pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora (Nar. nov., br. 17/19 - u nastavku teksta: Zakon). Zakon je objavljen u Narodnim novinama 20. veljače 2019., a na snagu stupa 23. rujna 2019.

Zakonom se utvrđuju mjere kojima se osigurava pristupačnost mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora korisnicima, osobito osobama s invaliditetom. Zakonom se najvećim dijelom preuzima tekst Direktive u hrvatsko zakonodavstvo. 

Svrha donošenja toga Zakona jest učiniti mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora dostupnijima ne samo osobama s invaliditetom, već svim korisnicima koji će, primjerice, u otežanim uvjetima vidljivosti imati više mogućnosti pristupanja sadržaju. Na taj se način ujedno omogućava i starijim osobama da u većoj mjeri zadrže aktivnu ulogu u društvu, uključujući pritom i produljenje njihova radnoga vijeka ako to žele.

Velik broj korisnika digitalnih sadržaja, koji su ujedno i osobe s invaliditetom, koriste pomoćnu (asistivnu) tehnologiju. Pomoćne tehnologije su, uključujući hardver i softver, one tehnologije koje su namijenjene osobama s raznim oblicima invalidnosti, a koje im pomaže da prevladaju motorička, senzorna i kognitivna ograničenja te da samostalno obavljaju svakodnevne zadaće u fizičkom i virtualnom prostoru. Slijepi se korisnici, primjerice, služe čitačima zaslona - softverom koji sa sintetizatorom govora pretvara tekst sa zaslona računala u računalno generirani glas. Slabovidne osobe mogu koristiti poseban softver za povećanje sadržaja na zaslonu računala, a osobe s teškoćama govora mogu koristiti uređaje koji upisani tekst pretvaraju u zvuk (govor). Za osobe s otežanom motorikom ruku postoje posebno oblikovane tipkovnice ili miševi. Da bi ti korisnici mogli koristiti spomenutu pomoćnu tehnologiju, potrebno je osigurati određene preduvjete koji se odnose na pristupačnost digitalnih sadržaja. Kad je riječ o mrežnom digitalnom sadržaju, ti preduvjeti podrazumijevaju značajke HTML-a koje bi trebale vrijediti za sve stranice jer pripadaju dijelu opće pristupačnosti. Osobama s invaliditetom koriste, a ljudima koji nemaju takve teškoće ne smetaju^[1].

Člankom 3. Zakona propisani su izuzetci od primjene Zakona. Stavkom 1. toč. a) Zakona propisuje se isključenje od primjene Zakona na mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje radiotelevizijskih kuća koje pružaju javne usluge. Predmetno isključenje temelji se na ideji da se to pravo može bolje razviti u kontekstu posebnog zakonodavstva Unije za pojedini sektor ili zakonodavstva Unije usmjerenog na pristupačnost, koje se također primjenjuje na privatne radiotelevizijske kuće kako bi se zajamčili uvjeti poštenog tržišnog natjecanja ne dovodeći u pitanje ulogu od javnog interesa koju imaju audiovizualne medijske usluge. Stavkom 1. toč. b) od primjene Zakona isključuju se mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje organizacija civilnog društva koje pružaju usluge koje nisu ključne za javnost, poput usluga koje nije izravno naložila država odnosno jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i kojima se konkretno ne zadovoljavaju potrebe osoba s invaliditetom, da bi se izbjeglo nametanje nerazmjernog opterećenja takvim organizacijama civilnog društva. Stavkom 1. toč. c) iskorištena je mogućnost koju je Direktiva 2016/2102 dala državama članicama te se od primjene toga Zakona isključuju mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova, osim za sadržaje koji se odnose na ključne internetske administrativne funkcije. Ako ti sadržaji nisu pristupačni na vlastitim stranicama navedenih tijela, mora se omogućiti njihova pristupačnost.

Tko su obveznici primjene Zakona? Tijela javnog sektora, a to su, u smislu ovog Zakona, tijela državne uprave i druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela javnog prava kako su definirana posebnim zakonom kojim se uređuje javna nabava te udruženja koja je osnovalo jedno ili više prethodno navedenih tijela, ako su takva udruženja uspostavljena u posebnu svrhu ostvarivanja potreba od općeg interesa i nemaju industrijsko ili trgovačko značenje. Tijela javnog prava, prema Zakonu o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 120/16), pravne su osobe osnovane posebno u svrhu zadovoljavanja potreba u općem interesu, koje nemaju industrijsko ili trgovačko značenje, a u iznosu većem od 50 % financira ih javni naručitelj ili su podložna upravljačkom nadzoru od strane javnog naručitelja ili je više od polovine članova njihovih upravnih, upravljačkih ili nadzornih tijela imenovao javni naručitelj.

Prema zahtjevima glede pristupačnosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje propisanim člankom 6. Zakona, tijela javnog sektora dužna su poduzeti potrebne mjere koje osiguravaju:

- mogućnost opažanja, što znači da sadržaj i sastavni dijelovi korisničkog sučelja moraju biti predstavljeni korisnicima tako da im omogućava opažanje. Drugim riječima, moraju se omogućiti alternativni načini prenošenja sadržaja, kao što je tekstualni oblik za netekstualni sadržaj, tekstualni opisi ili alternativni prikaz za multimedijski sadržaj, omogućavanje lakšeg čitanja ili slušanja sadržaja i stvaranje sadržaja koji se može prikazati na drukčiji način, uključujući i pristupačne tehnologije, bez gubitka značenja

- operabilnost, što znači da se sastavnim dijelovima korisničkog sučelja i navigacije mora moći upravljati. Taj zahtjev odnosi se na olakšavanje korištenja mrežnih stranica tako da se sve funkcionalnosti mogu obavljati s pomoću tipkovnice, korisniku se daje dovoljno vremena da čita i koristi sadržaj, ne koristi se sadržaj koji može izazvati napadaje i fizičke reakcije, pruža se pomoć korisniku u navigaciji i traženju sadržaja i olakšava se korištenje unosa podataka bez korištenja tipkovnice

- razumljivost, što znači da informacije i način rada korisničkog sučelja moraju biti razumljivi i

- stabilnost, što znači da sadržaji moraju biti dovoljno stabilni da ih mogu pouzdano tumačiti različiti korisnički programi, uključujući pomoćne tehnologije kojima se služe osobe s invaliditetom, da bi korisnici uvijek imali pristup sadržaju.

Članak 7. Zakona, koji se odnosi na pretpostavke sukladnosti sa zahtjevima pristupačnosti, propisuje da će se norma o pristupačnosti utvrditi u usklađenoj europskoj normi. Ako usklađena norma ne postoji, relevantni dijelovi europske norme EN 301 549 V1.1.2 (2015-04) »Zahtjevi pristupačnosti koji su pogodni za javnu nabavu proizvoda i usluga informacijske i komunikacijske tehnologije u Europi« trebali bi biti relevantna norma o pristupačnosti dopunjena tehničkim specifikacijama za mobilne aplikacije.

Tijelo javnog sektora provodi početnu procjenu u kojoj mjeri postizanje usklađenosti sa zahtjevima pristupačnosti nameće nerazmjerno opterećenje. Pri toj procjeni uzet će u obzir veličinu, resurse i prirodu tijela javnog sektora i procijenjene troškove i koristi za tijelo u odnosu na procijenjene koristi za osobe s invaliditetom, uzimajući u obzir učestalost i trajanje uporabe pojedinačne mrežne stranice ili programskog rješenja za pokretne uređaje. Ako tijelo javnog sektora, na temelju navedene procjene, utvrdi da bi ispunjavanje zahtjeva glede pristupačnosti za određenu mrežnu stranicu ili programskog rješenja za pokretne uređaje za njega predstavljalo nerazmjerno opterećenje, nije u obvezi udovoljiti zahtjevima pristupačnosti. Pritom treba uzimati u obzir samo legitimne razloge, što nikako ne bi mogli biti nedostatak vremena ili znanja. U tom slučaju tijelo javnog sektora dužno je u 'izjavi o pristupačnosti' objasniti dijelove zahtjeva pristupačnosti s kojima se nije moglo uskladiti i, ako je primjereno, predvidjeti drugi način pristupa sadržaju.

Navedena 'izjava o pristupačnosti' predstavlja detaljan, sveobuhvatan i jasan dokument koji je tijelo javnog sektora dužno objaviti na svojoj mrežnoj stranici i redovito ažurirati, a obvezan sadržaj propisan je u članku 9. Zakona. Izjava o pristupačnosti mora sadržavati:

- objašnjenje o dijelovima sadržaja koji nisu pristupačni, razloge za tu nepristupačnost te mogućnosti pružanja pristupačnih alternativa

- opis mehanizma za davanje povratnih informacija i poveznicu na njega kako bi se svim osobama omogućilo da tijelo javnog sektora obavijeste o svim slučajevima u kojima njegove mrežne stranice ili programska rješenja za pokretne uređaje ne ispunjavaju zahtjeve pristupačnosti ili da zatraže informacije iz članka 3. st. 2. toga Zakona, kao i informacije koje su zbog razloga nerazmjernog opterećenja izuzete od usklađenosti sa zahtjevima pristupačnosti i

- poveznicu na mrežnu stranicu tijela koje provodi inspekcijski nadzor koji bi se mogao pokrenuti u slučaju nezadovoljavajućeg odgovora na obavijest ili zahtjev.

Predmetnim člankom propisan je rok od 15 dana u kojem tijelo mora odgovoriti na obavijest ili zahtjev korisnika. Ako tijelo nije u mogućnosti korisniku pružiti odgovarajući odgovor u tom roku, dužno ga je obavijestiti o naknadnom roku u kojem će odgovoriti na obavijest ili zahtjev.

Izjava o pristupačnosti za programska rješenja za pokretne uređaje objavljuje se na mrežnoj stranici tijela javnog sektora koje je razvilo programsko rješenje ili se preuzima prilikom preuzimanja programskog rješenja uz ostale dostupne informacije.

Zakonom su u članku 10. regulirane aktivnosti osposobljavanja i podizanja svijesti o zahtjevima pristupačnosti te se određuju tijela nadležna za organiziranje i provođenje programa osposobljavanja djelatnika tijela javnog sektora i drugih dionika za izradu, vođenje i održavanje sadržaja mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje u skladu s tim Zakonom. Tako je propisano da Središnje tijelo državne uprave nadležno za razvoj digitalnog društva poduzima mjere da bi se olakšala primjena zahtjeva pristupačnosti i na druge vrste mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje, osim onih tijela javnog sektora. Navedeno tijelo, u suradnji s Državnom školom za javnu upravu, Povjerenikom za informiranje i krovnom nacionalnom organizacijom osoba s invaliditetom, organizira i provodi programe osposobljavanja djelatnika tijela javnog sektora i drugih relevantnih dionika za izradu, vođenje i održavanje sadržaja u skladu sa Zakonom. Također, predmetno tijelo, u suradnji s Povjerenikom za informiranje poduzima potrebne mjere radi podizanja svijesti o zahtjevima pristupačnosti, njihovim koristima za korisnike i vlasnike mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje te o mogućnostima davanja povratnih informacija u slučajevima neispunjavanja zahtjeva propisanih tim Zakonom.

Nadzor nad provedbom Zakona, odnosno praćenje usklađenosti mrežnih stranica i programskih rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora sa zahtjevima pristupačnosti iz Zakona u nadležnosti je Povjerenika za informiranje. Povjerenik za informiranje prikupljene podatke dostavlja Središnjem tijelu državne uprave nadležnom za razvoj digitalnog društva, koje svake tri godine podnosi Europskoj komisiji izvješće o rezultatima praćenja, uključujući izmjerene podatke, kao i informacije o nadzoru.

U obavljanju inspekcijskog nadzora na primjenu toga Zakona inspektori Povjerenika za informiranje nadzirat će osobito je li tijelo javnog sektora poduzelo sve potrebne mjere kako bi mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje postali pristupačniji u skladu s odredbama Zakona, je li napravilo početnu procjenu u kojoj mjeri postizanje usklađenosti sa zahtjevima pristupačnosti nameće nerazmjerno opterećenje za to tijelo, objavljuje li tijelo javnog sektora i ažurira li u pristupačnom obliku Izjavu o pristupačnosti u skladu sa Zakonom, je li tijelo javnog sektora objavilo poveznicu kojom bi se korisnicima omogućilo da obavijeste tijelo o bilo kojoj neusklađenosti sa zahtjevima pristupačnosti i da zatraže informacije o dijelovima sadržaja koji nisu pristupačni u skladu sa Zakonom te poduzimanje radnji povodom zaprimljenih zahtjeva ili obavijesti korisnika u skladu sa Zakonom.

Zakon propisuje prekršajne odredbe i novčane kazne s namjerom da budu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće za možebitne počinitelje prekršaja. Odgovorno tijelo javnog sektora tako će biti kažnjeno za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 50.000,00 kuna, i to ako nije poduzelo sve potrebne mjere za ispunjavanje zahtjeva pristupačnosti, ako nije napravilo propisanu početnu procjenu, ako redovito ne objavljuje ili ne ažurira Izjavu o pristupačnosti, ako nije objavilo poveznicu za obavijest korisnika tijelu o bilo kojoj neusklađenosti sa zahtjevima pristupačnosti i da zatraže informacije o dijelovima sadržaja koji nisu pristupačni u skladu sa Zakonom, ako nije objavilo poveznicu na inspekcijski nadzor koji bi se mogao pokrenuti u navedenim slučajevima te ako ne odgovori na obavijest ili zahtjev korisnika u propisanom roku od dana primitka obavijesti ili zahtjeva. Za prethodno navedeni prekršaj bit će kažnjena i odgovorna osoba u tijelu javnog sektora novčanom kaznom u iznosu od 500,00 do 5.000,00 kuna. Optužni prijedlog i prekršajni nalog za utvrđene prekršaje podnosi, odnosno izdaje Povjerenik za informiranje.

Iako Zakon jasno propisuje rokove do kojih se mrežne stranice i programska rješenja za pokretne uređaje tijela javnog sektora moraju uskladiti s propisanim zahtjevima, važno je naglasiti da bi tijela javnog sektora trebala neodložno započeti s prilagodbom da bi se u što kraćem roku ispunili zahtjevi pristupačnosti propisani Zakonom. Nedavna situacija s usklađivanjem s GDPR Uredbom^[2], u kojoj se s usklađivanjem tek započelo neposredno prije isteka samog roka propisanog Uredbom, ali dobrim dijelom i nakon proteka roka, treba biti upozorenje o važnosti pravodobnog podizanja svijesti o problematici web pristupačnosti i postojećih propisa, kao i potrebe za pravodobnim i kvalitetnim edukacijama o postupku usklađivanja sa zakonskim odredbama. Budući da je u ovom slučaju riječ i o pitanju pristupačnosti za osobe s invaliditetom, a već smo napomenuli kojih je sve međunarodnih propisa Hrvatska obveznica, bilo bi poželjno usklađenje sa zahtjevima provesti u što kraćem roku, ne čekajući krajnje rokove propisane Zakonom.

[1] »Prijedlog standarda pristupačnosti mrežno dostupnih sadržaja i aplikacija, izvornih aplikacija za mobilne uređaje i stolna računala, elektroničkih knjiga i sadržaja u sustavima za upravljanje učenjem i drugih digitalnih sadržaja« - Hrvatska akademska i istraživačka mreža CARNet u suradnji s Centrom za istraživanje, edukaciju i primjenu novih znanja UP2DATE, Zagreb, 2017.
[2] Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), SL EU L119. Na snazi je od 25. svibnja 2018.