1.Pojam fiskalizacije
Pojam fiskalizacije, prema Zakonu o fiskalizaciji u prometu gotovinom (u nastavku teksta: Zakon), podrazumijeva skup mjera koje moraju provoditi obveznici fiskalizacije da bi se osigurao učinkovit nadzor evidentiranja ostvarenog prometa u gotovini. 

Dakle, fiskalizacijom, kao propisanim postupkom, nastoji se osigurati da se svi ostvareni prometi u gotovini, stvarno i evidentiraju u poslovnim knjigama poduzetnika. Stoga fiskalizacija pretpostavlja uvođenja reda jer se uspostavom sustava evidentiranja svakog izlaznog računa posljedično postiže da se evidentira sav ulaz dobara i usluga koje stvaraju nove vrijednosti, odnosno osigurava evidentiranje baš svakog ostvarenog troška u poslovanju poduzetnika - sve uz račun. Na opisani način fiskalizacijom kao postupkom evidentiranja izlaznih računa osigurava se kontrola nad cijelim sustavom prometa robe i usluga.

Zakon propisuje što se smatra gotovinom, radi čijeg se nadzora u dijelu evidentiranja ostvarenog prometa uvodi postupak fiskalizacije. Tako se gotovinom, prema Zakonu, smatra plaćanje računa predajom novčanica ili kovanica, plaćanje svim vrstama kartica, čekova te ostalim sličnim načinima plaćanja, osim kad se plaćanje izvršava izravno na račun ili s računa na račun. 

Prema navedenom, gotovinom se ne smatra doznaka virmanskim nalogom s računa jednog poslovnog subjekta na račun drugog poslovnog subjekta te plaćanje općom uplatnicom na račun.

2.Zašto fiskalizacija?
Prema zakonskoj definiciji, fiskalizacija u prometu gotovinom je skup mjera koju provode obveznici fiskalizacije da bi se omogućio učinkovit nadzor ostvarenog prometa u gotovini. 

Nameće se pitanje zašto se područje platnog prometa, koje se odnosi na promet gotovinom, posebno izdvaja u dijelu postizanja financijske discipline. Razlog tome treba tražiti u pokazateljima koji ukazuju na činjenicu da sve države bilježe upravo najvišu razinu porezne utaje na području evidentiranja ostvarenog prometa u gotovini. Izuzetak u tome dijelu nije ni Republika Hrvatska. Statistički podaci iz obrađenih prijava poduzetnika ukazuju da se od ukupno ostvarenog prometa svega 15% prometa odnosi na promet u gotovini. Ako se opet pogleda svakodnevnica i vidljivo plaćanje gotovinom, tada se ovaj podatak teško može prihvatiti. S druge strane, rezultati poreznog nadzora upućuju upravo na činjenicu da na tom području postoji učestalo kršenje zakonskih propisa.

U Republici Hrvatskoj, općenito gledajući, postoji kultura izdavanja računa, posebice kad se govori o djelatnostima kao što su trgovačka djelatnost te djelatnost ugostiteljstva. Gotovo da je nemoguće naići na trgovinu u kojoj se za kupljenu robu ne će primiti račun ili na restoran ili caffe bar, u kojima se za dobiveni ručak ili kavu ne će primiti račun. Međutim, problem kod tih djelatnosti nastaje poslije, u korištenju razvijenih softvera koji omogućuju poništavanje ili kasnije izmjene jednom izdanih računa. Uz navedeno, problem predstavljaju i određene uslužne djelatnosti (servisne, zdravstvene i ostale uslužne djelatnosti) u kojima se, ipak, pojavljuje problem neizdavanja računa, odnosno dogovora oko snižavanja cijene ako se ne izda račun.

Svaki naknadno poništeni ili izmijenjeni ili neizdani račun, posljedično znači da proračun ostaje bez dijela pripadajućeg prihoda, a svaki manjak prihoda poslije se mora nadoknaditi ili dodatnim prihodima ili povećanjem već postojećih poreza. Osim tog izravnog utjecaja, takve pojavnosti imaju značajan utjecaj na povjerenje građana u funkcioniranje državnog aparata, što znači da ove pojavnosti izravno utječu i na visinu financijske discipline te odgovornosti građana i poreznih obveznika. 

Ove pojavnosti moguće je spriječiti ili samo stalnom prisutnošću poreznih inspektora, ili uvođenjem zakonskih, obveznih i naprednih metoda evidentiranja prometa koji omogućuju provedbu nadzora nad evidentiranjem prometa, dakle uvođenjem fiskalizacije. Veliki broj država propisao je obvezu fiskalizacije, međutim, primijenjeni modeli fiskalizacije međusobno se razlikuju.

3.Ciljevi fiskalizacije
Upravo razlozi uvođenja fiskalizacije upućuju i na ciljeve koji se žele postići fiskalizacijom. Valja:

- spriječiti poreznu utaju na području poslovanja gotovinom;

- unaprijediti postupke poreznog nadzora;

- podizati razinu svijesti kupaca o važnosti uzimanja računa;

- suzbijati nelojalnu konkurenciju.

4.Modeli fiskalizacije
Općenito najčešće korišteni model fiskalizacije je tzv. hardversko rješenje. To rješenje pretpostavlja korištenje posebnih fiskalnih uređaja za izdavanje računa i evidentiranje prometa. Fiskalnim uređajima smatraju se uređaji koji zadovoljavaju potrebe fiskalizacije, a jedan od općih zahtjeva je bilježenje svakog izdanog računa, odnosno onemogućavanje bilo kakve promjene zabilježenih podataka. Zabilježeni podaci predstavljaju trajni zapis koji tada služi za bilježenje ostvarenog prometa u poslovnim knjigama, a isto tako služi i poreznom nadzoru koji može dolaskom na prodajno mjesto »iščitati« zabilježene podatke. Koji se uređaj smatra fiskalnim uređajem određuje nadležno tijelo (Porezna uprava) te se zakonski propisuje da se na prodajnim mjestima izdavanje računa može izvršavati samo putem certificiranih, od strane nadležnog tijela, fiskalnih uređaja. 

Za uspjeh fiskalizacije na temelju ovoga modela bitno je nekoliko činjenica. Svi obveznici fiskalizacije obvezatni su koristiti samo certificirane fiskalne uređaje. Korištenje certificiranih fiskalnih uređaja znači da nadležno tijelo kontinuirano provodi sve postupke certificiranja (natječaji, servisiranja, provjere i sl.), dok su obveznici fiskalizacije obvezatni koristiti samo određeni tip naplatnog uređaja. Stoga je vjerojatno najbitnija zamjerka tom modelu fiskalizacije činjenica da se certificiraju uređaji koji zadovoljavaju postupke fiskalizacije, čime se stvara monopol proizvođača tih uređaja, dok je i cijeli postupak fiskalizacije skup i za obveznike, ali i za nadležno tijelo.

Obveznici fiskalizacije, kojima je cilj izbjeći evidentiranje prometa, kod tog modela fiskalizacije pribjegavaju ili neizdavanju računa za ostvareni promet ili na prodajnim mjestima, uz certificirani naplatni uređaj, imaju i druge uređaje za izdavanje računa. Stoga, prema iskustvima država koje su uvele taj model fiskalizacije, proizlazi da su osnovni nedostaci potreba stalne prisutnosti poreznih inspektora kod obveznika fiskalizacije. Porezni nadzor svodi se na obilaske prodajnih mjesta da bi se uočilo postoje li na prodajnim mjestima još neki uređaji za evidentiranje prometa te da bi se utvrdilo izdaju li se računi ili se ne izdaju. Dakle, u provedbenom smislu taj model fiskalizacije uvjetuje korištenje određenih fiskalnih uređaja, koji bez stalnog poreznog nadzora i prisutnosti poreznih inspektora ne mogu donijeti očekivane rezultate.

Nasuprot hardverskom rješenju kao modelu fiskalizacije, određeni broj država provodi fiskalizaciju na modelu poznatom kao tzv. softversko rješenje. Softversko rješenje temelji se na elektroničkom prijenosu podataka, u ovom slučaju najčešće podataka o dnevno evidentiranim prometima. Kod tog modela fiskalizacije koriste se posebni softveri, ali ponovno su ti softveri certificirani tako da postoji samo jedno prihvatljivo rješenje na tržištu ili se uspostavlja certifikacijski sustav posebnih softverskih rješenja. To je svakako naprednije rješenje, kao model fiskalizacije, koje omogućuje novi način provedbe poreznog nadzora barem u jednom dijelu. S obzirom na to da se podaci prenose elektroničkim putem isključuje se potreba dolaska poreznih inspektora radi »iščitavanja« evidentiranog prometa, ali ostaje potreba stalne provjere izdaju li se računi za ostvareni promet ili se ne izdaju, te bilježe li uređaji svaki ostvareni promet. Nadalje, i kod tog modela fiskalizacije glavna zamjerka je sustav jednog zadovoljavajućeg rješenja kojima se ponovno na tržištu stvara monopol proizvođača softverskog rješenja, a model je fiskalizacije na taj način skup i za obveznike fiskalizacije, ali i za nadležno tijelo.

Stoga bi zadovoljavajući model fiskalizacije trebao biti onaj model koji omogućuje ekonomičan i učinkovit porezni nadzor evidentiranja prometa ostvarenog u gotovini, ne ograničavajući postupak izdavanja računa na samo jedno određeno softversko ili hardversko rješenje na naplatnim uređajima. Takav je model fiskalizacije i preporuka radnih tijela Europske unije. Upravo je na tome tragu donesen i ovaj Zakon.

5.Model fiskalizacije prema Zakonu
Odredbama Zakona uvodi se fiskalizacija u prometu gotovinom, kao skup mjera koje su obvezatni provoditi obveznici fiskalizacije da bi se osigurao nadzor ostvarenog prometa u gotovini. Mjere koje moraju provoditi obveznici fiskalizacije obuhvaćaju:

Stoga, kako bi se omogućio učinkovit nadzor evidentiranja stvarno ostvarenog prometa u gotovini, svi obveznici fiskalizacije dužni su:

- donijeti interni akt kojim popisuju sve poslovne prostore u kojima obavljaju djelatnost te način označavanja pojedinog poslovnog prostora;

- prilagoditi sadržaje računa; te

- postaviti upozoravajuće naljepnice o obvezi izdavanja i uzimanja računa.

Međutim, uz te obveze, obveznicima fiskalizacije, koji moraju provesti postupak fiskalizacije izdavanja računa (jer naplaćuju račune sredstvima koja se smatraju gotovinom), uvodi se obveza izdavanja računa putem elektroničkih naplatnih uređaja, softverski prilagođenih za postupke fiskalizacije. Prilagođeni elektronički naplatni uređaj znači da uređaj mora podržavati mogućnost digitalnog potpisivanja poruka kao i internetsku vezu za razmjenu podataka s Poreznom upravom. Postupak fiskalizacije izdavanja računa provodi se na način da su obveznici fiskalizacije obvezatni:

- dostaviti poruku o poslovnim prostorima u kojima obavljaju djelatnost s oznakom radnih dana i radnog vremena, uz napomenu da se poruka dostavlja jednom, a naknadno samo nakon promjene upisanih podataka te

- dostaviti na ovjeru svaki račun koji se naplaćuje sredstvima koji se smatraju gotovinom. Dostava računa podrazumijeva da se iz računa, pripremljenog za ispis, izdvajaju određeni elementi računa koji se dostavljaju Poreznoj upravi. Porezna uprava dostavljenim elementima računa dodjeljuje ovjeru. Ovjera računa znači dodjelu Jedinstvenog identifikatora računa (u nastavku teksta: JIR), koji obveznici fiskalizacije moraju ispisati prilikom ispisa računa na samome računu.

I poruku o poslovnim prostorima i poruku o svakom računu obveznik fiskalizacije, putem prilagođenog naplatnog uređaja, potpisuje digitalnim potpisom te elektronički dostavlja Poreznoj upravi. Porezna uprava provjerava jesu li poruke potpisane valjanim digitalnim certifikatom te jesu li dostavljeni svi traženi elementi računa te dopušta pravilnu provedbu postupka fiskalizacije izdavanja računa. Kao što je vidljivo iz opisanog, ključnu ulogu u pravilnoj provedbi fiskalizacije izdavanja računa ima prilagođeni naplatni uređaj, a što znači da svi obveznici fiskalizacije moraju od osoba koje im održavaju programska rješenja zatražiti pravodobnu pripremu naplatnih uređaja za provedbu postupka fiskalizacije.

Građani, odnosno primatelji računa mogu na temelju ispisane ovjere računa, vidljivog JIR-a, SMS-om, web-om ili u samoj Poreznoj upravi provjeriti je li ovjeru izvršila Porezna uprava, što ujedno znači potvrdu da će iskazani i plaćeni porez završiti u pripadajućem proračunu.

6.Rokovi za obveznike u ulaz sustava fiskalizacije
Prema odredbama članka 37 Zakona obveza fiskalizacije propisana je :

- od 1. siječnja 2013. za velike i srednje poduzetnike prema odredbama Zakona o računovodstvu bez obzira na djelatnost koju obavljaju te za obveznike  koji, kao jednu od djelatnosti, obavljaju djelatnost pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (Oznaka I područja NKD 2007.);

- od 1. travnja 2013. za obveznike koji, kao jednu od djelatnosti, obavljaju djelatnost Trgovine na veliko i na malo, popravak motornih vozila i motocikla (Oznaka G područja NKD 2007.) te obveznike koji obavljaju djelatnost slobodnih zanimanja iz članka 18. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak;

- od 1. srpnja 2013. za sve obveznike fiskalizacije.

7.Stupanje na snagu Zakona
Zakon stupa na snagu:

- 1. siječnja 2013.;

- 11. prosinca 2012., odredbe članka 23. stavak 2. i članka 38. Zakona koje se odnose na nemogućnost uspostave veze za razmjenu podataka te na obvezu ministra da u roku mjesec dana, tj. od 11. prosinca 2012, propiše, između ostalog, i upute za nabavu digitalnog certifikata koji se u postupku fiskalizacije koristi za elektroničko potpisivanje elemenata računa te za identifikaciju obveznika fiskalizacije prilikom elektroničke razmjene podataka;

- 1. srpnja 2013. odredbe članka 25., 26. i članka 35. stavak 1. točka 8. Zakona koje se odnose na obavijesti o računu¹ te na novčanu kaznu od 5000,00 do 500000,00 kuna.²

Zakonom se propisuje način na koji se obavljaju transakcije prometa u gotovini, određuju se obveznici provedbe fiskalizacije kao i model fiskalizacije, propisuju se obvezatni dijelovi računa koji trebaju poslužiti učinkovitoj provedbi poreznog nadzora, određuje se postupak etapnog uvođenja obveze fiskalizacije te sve ostale odredbe bitne za provedbu fiskalizacije. 

8.Obveznici fiskalizacije
Prema Zakonu određuju se obveznici fiskalizacije, kao osobe koje su dužne provoditi postupak fiskalizacije. 

1. Obveznicima fiskalizacije smatraju se fizičke osobe obveznici poreza na dohodak po osnovi samostalne djelatnosti iz članka 18. Zakona o porezu na dohodak.³ Stoga se obveznicima fiskalizacije smatraju fizičke osobe koje obavljaju djelatnost;

- obrta, 

- slobodnih zanimanja - samostalna djelatnost zdravstvenih djelatnika, veterinara, odvjetnika, javnih bilježnika, revizora, inženjera, arhitekata, poreznih savjetnika, stečajnih upravitelja, tumača, prevoditelja, turističkih djelatnika i slične djelatnosti;

- samostalnu predavačku djelatnost, odgojnu djelatnost i druge slične djelatnosti; te

- samostalnu djelatnost novinara, umjetnika i sportaša. 

Ističemo da su obveznici fiskalizacije fizičke osobe obveznici poreza na dohodak po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti, ali ne i osobe koje dohodak utvrđuju na način propisan za samostalne djelatnosti. Tako se obveznikom fiskalizacije ne će smatrati porezni obveznik koji, primjerice, dohodak od najma utvrđuje na temelju poslovnih knjiga. Isto tako nisu obveznici fiskalizacije porezni obveznici koji ostvaruju dohodak od iznajmljivanja pa tako ni građani koji imaju odobrenje za pružanje usluga u turizmu te im se dohodak utvrđuje u paušalnom iznosu.

Navedene osobe, prema odredbama Zakona o porezu na dohodak i prema odredbama Zakona o porezu na dobit, smatraju se obveznicima fiskalizacije za sve djelatnosti koje obavljaju, osim za djelatnosti:

Dakle, obvezom fiskalizacije obuhvaćeni su obveznici koji ostvaruju samostalne djelatnosti. Međutim, cilj fiskalizacije je uspostaviti nadzor nad ostvarivanjem te evidentiranjem ostvarenog prometa u gotovini, stoga se od obveze fiskalizacije oslobađaju neke od djelatnosti čiji se ostvareni prometi mogu učinkovito pratiti drugim mjerljivim veličinama (kao, primjerice, mjerenjem potrošnje). Kod takvih djelatnosti nije potrebno uvođenje obveze fiskalizacije te se odredbama Zakona taksativno nabrajaju djelatnosti za koje se ne propisuje obveza fiskalizacije bez obzira na obvezu izdavanja računa prema posebnom propisu. Koje se djelatnosti isključuju od obveze fiskalizacije, propisuje se člankom 5. Zakona te se navode djelatnosti:

 1. prodaja karata ili žetona u putničkom prometu;

 2. naplata cestarine;

 3. punjenje naftnim derivatima aviona na avioservisima;

 4. prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda na tržnicama i otvorenim prostorima;

 5. prodaja proizvoda i/ili usluga u poštanskom prometu;

 6. zaprimanje uplata za sudjelovanje u igrama na sreću i zabavnim igrama;

 7. prodaja robe ili usluga putem prodajnih automata;

 8. pružanje bankovnih usluga i usluga osi-guranja;

 9. vođenja središnjeg depozitorija nematerijaliziranih vrijednosnih papira i središnjeg registra financijskih instrumenata;

10. ostvareni prometi evidentirani preko mjernih instrumenata (električna energija, plin, voda, telefon i sl.), od energetskih, komunalnih, elektroničkih komunikacija i drugih pravnih osoba; te

11. provođenja zdravstvene zaštite (sudjelovanje u troškovima zdravstvene zaštite do pune cijene zdravstvene usluge, kod izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite i izdavanja lijekova na recept).

Budući da je sasvim izvjesno da nije moguće predvidjeti sve djelatnosti te njihove specifičnosti, a sve glede potrebe provedbe fiskalizacije, člankom 6. Zakona propisuje se mogućnost da Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog ministra financija donijeti odluku o oslobađanju određene djelatnosti od propisane obveze fiskalizacije u prometu gotovinom. Znači, ako se za određenu djelatnost naknadno utvrdi da se nadzor nad ostvarenim prometom u gotovini može izvršiti i bez provedbe fiskalizacije, na prijedlog ministra financija Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku o oslobođenju djelatnosti od obveze fiskalizacije.

Iako se Zakonom propisuju osobe kao obveznici fiskalizacije, iz daljnjih odredbi vidljivo je da se fiskalizacija uvodi i prema funkcionalnom načelu. Obveznici fiskalizacije izdavanja računa provode fiskalizaciju za svaki, pa i jedan jedini, ostvareni promet u gotovini, osim za promete djelatnosti izuzetih od obveze fiskalizacije (izuzetih ili odredbama čl. 5. Zakona ili odlukom Vlade Republike Hrvatske). Znači, sve osobe, koje se smatraju obveznicima fiskalizacije, moraju biti spremne za provođenje postupka fiskalizacije izdavanja računa nakon stupanja na snagu Zakona, već kod izdavanja prvog računa za ostvareni promet u gotovini. Dakle, obveza fiskalizacije izdavanja računa postoji za obveznike fiskalizacije bez obzira na udjel prometa u gotovini u ukupnom prometu. 

Zakonom se uređuje i postupak fiskalizacije za obveznike koji pružaju, uz ostale, i usluge iz djelatnosti izuzetih od obveze fiskalizacije. Tako se člankom 7. Zakona propisuje da je obveznik fiskalizacije, ako ostvaruje promet od različitih djelatnosti, izuzet od obveze fiskalizacije samo za djelatnosti oslobođenih od obveze fiskalizacije (ili čl. 5. Zakona ili za djelatnosti oslobođene od obveze fiskalizacije na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske).a


1 Obveza isticanja obavijesti u poslovnom prostoru o obvezi izdavanja računa kao i obvezi kupca da preuzme i zadrži izdani račun; kupac te svaki primatelj računa dužan je zadržati izdani račun nakon izlaska iz poslovnog prostora, te kupac je dužan na zahtjev ovlaštene osobe, službenika Porezne uprave pokazati izdani račun. 
2 Za obveznika fiskalizacije koji u poslovnom prostoru na svakom naplatnom uređaju ili drugom vidnom mjestu ne istakne obavijest o obvezi izdavanja računa te obvezi kupca da preuzme i zadrži izdani račun 
3 Nar. nov., br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11 i 22/12. 
4 Nar. nov., br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10 i 22/11.