1. Uvodno
Diskriminacija i kršenje načela ravnopravnosti građana pojavljuje se u bilo kojem području života. Jedna je od najčešće prisutnih diskriminacija u praksi diskriminacija na području zapošljavanja i rada. Diskriminacija pri zapošljavanju javlja se kad većina zaposlenih pripada manjinskim grupama ili na temelju spola, odnosno kad se diskriminiraju manjinske grupe različitih rasa, vjerskog uvjerenja, spola, dobi, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, društvenog položaja, spolne orijentacije, invaliditeta, političkog ili drugog uvjerenja i sl. Jedno od temeljnih načela u svakom demokratskom društvu jest načelo jednakosti, odnosno da  su svi ljudi jednaki u pravima i vrijedni jednakog, dostojanstvenog tretiranja, neovisno o njihovim međusobnim razlikama na temelju urođenih ili stečenih osobnih svojstava. Načelo jednakosti u mogućnostima i postupanju čini sastavni dio prava na rad u širem smislu. Pravo na slobodu od diskriminacije je u Republici Hrvatskoj ustavna kategorija te je tako člankom 3. Ustava Republike Hrvatske¹ propisano, između ostalog, da su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Također, u članku 14. Ustava Republike Hrvatske zabranjuje se diskriminacija po osnovi rase, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom opredjeljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju i dr. U odnosu na pravo na jednako zapošljavanje i rad svih građana Republike Hrvatske, člankom 44. Ustava propisuje se da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe, dok je člankom 55. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske određeno da svako slobodno bira poziv i zaposlenje i da je svakomu pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Zabranu diskriminacije utvrđuju i brojni međunarodni dokumenti kao što su dokumenti Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada², kojih je Republika Hrvatska stranka potpisnica i koji su u skladu s Ustavom dio pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. Dokumenti Vijeća Europe, također, zabranjuju diskriminaciju te je na području zabrane diskriminacije pri zapošljavanju najznačajnija Direktiva Vijeća 200/78/EC od 27. 11. 2000., o općem okviru za jednako postupanje pri zapošljavanju i odabiru zvanja u pogledu rasnog ili etničkog podrijetla prilikom pristupa stručnom osposobljavanju i usavršavanju, rada i radnih uvjeta te članstva i djelovanja u organizacijama radnika ili poslodavaca.

2. Zakonodavstvo Republike Hrvatske i zabrana diskriminacije pri zapošljavanju i radu
U Republici Hrvatskoj postoji niz zakona kojima se regulira zabrana i zaštita diskriminacije pri zapošljavanju i radu. To su prvenstveno: Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina³, Zakon o radu⁴, Zakon o ravnopravnosti spolova⁵, Zakon o istospolnim zajednicama⁶, Zakon o državnim službenicima⁷, Zakon o suzbijanju diskriminacije⁸ te Kazneni zakon⁹. Osim navedenih zakona, i brojni drugi zakoni, kolektivni ugovori i etički kodeksi imaju antidiskriminacijske odredbe. Zakon o radu je do 2008. bio glavni zakon koji je štitio radnike/-ce od diskriminacije na radnom mjestu, no nakon donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije, te donošenjem novog Zakona o radu, situacija je na području zapošljavanja, odnosno zabrani i zaštiti od diskriminacije puno šira (propisan je veći broj diskriminacijskih osnova i na širem području) i učinkovitija, s obzirom na to da je teret dokazivanja u sudskom postupku o postojanju ili nepostojanju diskriminacije s diskriminirane osobe prebačen na »navodnog« diskriminatora.

2.1. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji je stupio na snagu u prosincu 2002., jamči pravo na slobodno izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini te ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina. Donošenjem Ustavnog zakona stvoren je sveobuhvatni pravni okvir za zaštitu prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te je ispunjena jedna od međunarodnih obveza koju je Republika Hrvatska prihvatila članstvom u Vijeću Europe. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje i opću zaštitu pripadnika nacionalnih manjina od diskriminacije temeljene na pripadnosti nacionalnoj manjini¹⁰. Ustavnim zakonom propisane su i pozitivne mjere (pozitivna diskriminacija) kako bi se postigla ravnopravnost pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina. 

2.2. Zakon o radu
Važeći Zakon o radu, za razliku od Zakona o radu koji je važio do 1. siječnja 2010., drukčije i uže regulira diskriminaciju i zabranu diskriminacije te se u Zakonu o radu na svega nekoliko mjesta navodi zabrana diskriminacije.

Tako je, prema članku 5. stavak 4. i 5. Zakonu o radu, u Republici Hrvatskoj zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima. Također se propisuje da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika u vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima. Osim navedenih odredaba, diskriminacija je zabranjena i u pogledu jednakosti plaća¹¹, otkaza Ugovora o radu te prava članstva i djelovanja u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uključujući povlastice koje proizlaze iz toga članstva¹².

Dakle, sada se odredbe Zakona o radu o zabrani diskriminacije pozivaju na »posebne zakone«, za koje je pretpostaviti da su već navedeni Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova.

Valja međutim, istaknuti da u praksi Zakon o radu štiti uglavnom one koji su prijavljeni, a ne one radnike/ce koji/e rade na crno ili nisu prijavljeni/e. Zato uvijek treba tražiti da Ugovor o radu bude sklopljen u pisanoj formi.

2.3. Zakon o ravnopravnosti spolova
Zakonom o ravnopravnosti spolova utvrđuju se opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te se definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranja jednakih mogućnosti za žene i muškarce. Zakonom se zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa te diskriminacija na temelju spolne orijentacije.

Na području zapošljavanja i rada zabranjena je diskriminacija u javnom i privatnom sektoru, uključujući državna tijela, i to u odnosu na:

1. uvjete za zapošljavanje, samozapošljavanje ili obavljanje zanimanja, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata/tkinja za radna mjesta, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije,

2. napredovanje na poslu,

3. pristup svim vrstama i stupnjevima školovanja, profesionalne orijentacije, stručnog usavršavanja i osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije,

4. uvjete zaposlenja i rada, sva prava iz rada i na temelju rada, uključujući jednakost plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti,

5. članstvo i djelovanje u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uključujući povlastice koje proizlaze iz tog članstva,

6. usklađivanje profesionalnog i privatnog života,

7. trudnoću, porođaj, roditeljstvo i sve oblike skrbništva.

Zakonom je, također, izričito propisano da prilikom oglašavanja potrebe za zapošljavanjem u oglasu, odnosno natječaju mora biti jasno istaknuto da se za oglašeno radno mjesto mogu javiti osobe oba spola. Iznimno, u natječaju ne mora biti istaknuto da se za oglašeno radno mjesto mogu javiti osobe oba spola jedino u odnosu na određeni posao kad je priroda posla takva da karakteristike povezane s nekom od osnova diskriminacije iz toga Zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla, pod uvjetom da je svrha koja se time želi postići opravdana.

Nadalje, pri oglašavanju nije dozvoljeno koristiti izričaje koji uzrokuju ili bi mogli uzrokovati diskriminaciju na temelju spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije, a kod donošenja rješenja o rasporedu na radno mjesto i drugih rješenja o pravima i obvezama državnih službenika/ca koristi se naziv radnog mjesta u muškom i ženskom rodu.

2.4. Zakon o istospolnim zajednicama
Zakonom o istospolnim zajednicama zabranjuje se svaka diskriminacija, izravna i neizravna na osnovi istospolne zajednice kao i činjenice homoseksualne orijentacije.

2.5. Zakon o državnim službenicima
Zakonom o državnim službenicima propisano je da državni službenici u svojem postupanju ne smiju diskriminirati i povlašćivati građane po osnovi dobi, nacionalnosti, etničke i teritorijalne pripadnosti, jezičnog i rasnog podrijetla, političkih ili vjerskih uvjerenja ili sklonosti, invalidnosti, obrazovanja, socijalnog položaja, spola, bračnog ili obiteljskog statusa, spolne orijentacije ili nekih drugih razloga suprotnih Ustavom i zakonima utvrđenim pravima i slobodama. 

Pri tome valja istaknuti da je i Etičkim kodeksom državnih službenika¹³ uređen način ponašanja državnih službenika prema građanima te se njime propisuje da je državni službenik dužan, u okviru svojih nadležnosti, osigurati ostvarivanje prava, poštovanje integriteta i dostojanstva građanina i drugih državnih službenika bez diskriminacije ili povlašćivanja na osnovi dobi, nacionalnosti, etničke ili socijalne pripadnosti, jezičnog i rasnog podrijetla, političkih ili vjerskih uvjerenja ili sklonosti, invalidnosti, obrazovanja, socijalnog položaja, spola, bračnog ili obiteljskog statusa, spolne orijentacije ili na bilo kojoj drugoj osnovi. Također, državni službenik ima pravo na zaštitu od uznemiravanja te spolnog uznemiravanja, odnosno ponašanja koje predstavlja verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi, a kojem je za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika te uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

2.6. Kazneni zakon
Novim Kaznenim zakonom propisana su kaznena djela protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda te se određuje kazna zatvora do tri godine za onoga tko na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, izražavanju rodnog identiteta, izražavanju, spolnom opredjeljenju ili drugim osobinama uskrati, ograniči ili uvjetuje drugome pravo na stjecanje dobara ili primanje usluga, pravo na obavljanje djelatnosti, pravo na zapošljavanje i napredovanje, ili tko na temelju te razlike daje drugome povlastice ili pogodnosti glede navedenih prava. Navedenom kaznom kaznit će se i onaj tko progoni pojedince ili organizacije zbog njihova zalaganja za ravnopravnost ljudi. 

Nadalje člankom 126. Kaznenog zakona propisuje se zabrana slobode izražavanja nacionalne pripadnosti te se propisuje kazna do jedne godine zatvora onome tko pripadniku nacionalne manjine uskrati ili ograniči pravo na slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti ili na kulturnu autonomiju. Također će se kazniti i onaj tko suprotno propisima o uporabi jezika i pisma, uskrati ili ograniči osobi pravo služiti se svojim jezikom i pismom.

U odnosu na pravo na rad i zapošljavanje u novom Kaznenom zakonu propisana su kaznena djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, kao što su povreda prava rada, neisplata plaće, zlostavljanje na radu, povreda prava iz socijalnog osiguranja i protuzakonito zapošljavanje. Tako se, npr. propisuje da će se kazniti kaznom zatvora do dvije godine onaj tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje ili povrijedi njegova prava.

3. Pozitivna diskriminacija ili pozitivna djelovanja pri zapošljavanju
Iako je diskriminacija u svim svojim pojavnim oblicima zabranjena, u borbi protiv diskriminacije iznimno je dopušteno i nužno provođenje pozitivnih mjera u svrhu ispravljanja položaja pripadnika ciljane podzastupljene društvene skupine u jednom ili više gledišta društvenog života kako bi se postigla njihova ravnopravnost. Na taj se način nastoji osigurati materijalna jednakost pripadnika određenih skupina ljudi u pojedinim područjima društvenog života, između ostalih i u području zasnivanja radnog odnosa s pripadnicima dominantnih skupina. Pri tome treba istaknuti da pozitivna diskriminacija, odnosno pozitivna djelovanja u odnosu na pripadnike dominantnih skupina građana ne sužava ili ograničava prava pripadnika drugih društvenih skupina građana, odnosno ne predstavlja negativnu diskriminaciju u odnosu na pripadnike drugih društvenih skupina građana. U praksi se pozitivno djelovanje provodi na temelju zakona, podzakonskog propisa, programa, mjera ili odluka u svrhu poboljšanja položaja drugih manjina ili drugih skupina građana diskriminiranih po osnovama iz Zakona o suzbijanju diskriminacije.

U hrvatskom zakonodavstvu postoji niz zakona, mjera i programa koji svojim pozitivnim mjerama nastoje pripadnike podzastupljenih skupina obavijestiti o dostupnom slobodnom radnom mjestu, pravu prednosti pri zapošljavanju uz jednake uvjete, a sve u svrhu povećanja sposobnosti pripadnika podzastupljenih skupina da se ravnopravno natječu za radna mjesta s pripadnicima ostalih skupina. 

3.1. Pravo prednosti pri zapošljavanju
Tijela državne uprave, pravosudna tijela i upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave javne službe, javne ustanove, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne samoupravedužni su u postupcima zapošljavanja voditi računa o odredbama posebnih zakona kojima se propisuje pravo prednosti određenih osoba pri zapošljavanju, i to: 

3.1.1. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
Prema odredbi članka 22. stavak 2. i 3. Ustavnog zakona, o pravima nacionalnih manjina pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost: 

- u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima sukladno odredbama posebnog zakona i drugih akata o politici zapošljavanja u tim tijelima, vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo i stečenim pravima,

- u tijelima uprave jedinica samouprave sukladno odredbama posebnog zakona kojim se uređuje lokalna i područna (regionalna) samouprava i drugih akata o politici zapošljavanja u tim tijelima i sukladno stečenim pravima.

Sukladno navedenim odredbama Ustavnog zakona, posebnim zakonima uređeno je pravo na zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina te je tako člankom 9. Zakona o sustavu državne uprave¹⁴ propisano da u središnjim tijelima državne uprave pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na zastupljenost razmjerno njihovu udjelu u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske, a u uredima državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave razmjerno njihovu udjelu u ukupnom stanovništvu jedinice područne (regionalne) samouprave te da se, prilikom prijave na natječaj za prijam u službu, imaju pravo pozvati na ostvarivanje prava koja im pripadaju sukladno Ustavnom zakonu.

Zakonom o državnim službenicima propisano je da se planom prijma u državnu službu utvrđuje i popunjenost radnih mjesta u državnom tijelu pripadnicima nacionalnih manjina i planira zapošljavanje potrebnog broja državnih službenika pripadnika nacionalnih manjina radi ostvarivanja zastupljenosti sukladno Ustavnom zakonu i zakonu kojim se uređuje sustav državne uprave.

Također se pripadnicima nacionalnih manjina, koji sukladno odredbama članka 20. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, imaju pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim tijelima jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, propisuje pravo na zastupljenost u izvršnim i upravnim tijelima tih jedinica, sukladno članku 56.a. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi¹⁵.

3.1.2. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Prema odredbi članka 35. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji,¹⁶tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti te druga tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, javne ustanove, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezatna su prilikom zapošljavanja službenika i namještenika dati prednost nezaposlenom hrvatskom branitelju, odnosno članu njegove obitelji ako ispunjava tražene uvjete iz natječaja prema sljedećem redoslijedu:

- djetetu smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez obaju roditelja,

- HRVI iz Domovinskog rata,

- članu obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,

- dragovoljcu iz Domovinskog rata,

- hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

Da bi ostvarilo pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba  koja ispunjava uvjete za ostvarivanje toga prava, dužna je, uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i rješenje o priznatom statusu, odnosno potvrdu o priznatom statusu iz koje je uočljivo navedeno pravo te dokaz da je nezaposlena.

3.1.3. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom
Prema odredbi članka 10. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom,¹⁷tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, izvanproračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužni su na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima imati zaposleno:

– do 31. prosinca 2005. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 50 zaposlenih,

– do 31. prosinca 2008. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 42 zaposlena,

– do 31. prosinca 2011. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 35 zaposlenih,

– do 31. prosinca 2014. najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 25 zaposlenih,

– do 31. prosinca 2017. i nadalje najmanje jednu zaposlenu osobu s invaliditetom na svakih 20 zaposlenih.

Međutim, navedena se obveza, ipak, ne odnosi na sve poslodavce. Tako, poslodavci, koji zapošljavaju manje od 20 radnika, bilo da je riječ o pravnim osobama ili fizičkim osobama, nemaju tu obvezu. Pri tome treba istaknuti da su poslodavci dužni dati prednost pri zapošljavanju osobi s invaliditetom samo pod uvjetom da ona zadovoljava sve tražene uvjete propisane prema oglasu ili natječaju. U slučaju da poslodavac prilikom zapošljavanja ne da prednost osobi s invaliditetom počinio je prekršaj koji je kažnjiv novčanom kaznom. Novčana kazna iznosi od 3.000,00 do 30.000,00 kuna ako je riječ o poslodavcu pravnoj osobi, a ako je riječ o poslodavcu fizičkoj osobi, tada novčana kazna može iznositi od 1.000,00 do 5.000,00 kuna. Istim iznosom kaznit će se i odgovorna osoba pravne osobe. 

3.1.4. Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rada
Prema odredbi članka 48.f Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata¹⁸, utvrđena je obveza da tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe te pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske daju prednosti pri zapošljavanju: djeci osoba poginulih, umrlih ili nestalih pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. toga Zakona, mirnodopskim vojnim i civilnim invalidima rata čije je oštećenje organizma nastalo pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. toga Zakona  i bračnom drugu i roditeljima osoba poginulih, umrlih ili nestalih pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. toga Zakona. Prednost pri zapošljavanju ostvaruje se navedenim redoslijedom, s time da nema kandidata koji imaju prednost pred zapošljavanjem prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. 

Pri tome treba istaknuti da prednost pri zapošljavanju mogu ostvariti samo jednokratno, osim u slučajevima zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, međutim, prednost ne mogu ostvarivati osobe kojima je radni odnos prestao otkazom zbog skrivljenog ponašanja radnika/ce, otkazom radnika/ce ili sporazumom. Provedbu odredaba, kojima se uređuje prednost pri zapošljavanju, nadzire inspekcija rada, odnosno upravna inspekcija. Postupanje suprotno odredbi kojom se uređuje i određuje prednost pri zapošljavanju kvalificirano je kao prekršaj za koji se kažnjava novčanom kaznom od 2.000,00 do 100.000,00 kuna pravna osoba, a novčanom kaznom od 300,00 do 10.000,00 kuna odgovorna osoba u pravnoj osobi ili čelnik tijela.

Da bi osoba, koja, prema posebnom zakonu, ima prednost pri zapošljavanju, ostvarila prednost pri zapošljavanju, dužna je u prijavi na natječaj, odnosno oglas pozvati se na to pravo, priložiti zakonom propisane dokaze o statusu (osim pripadnika nacionalnih manjina) i ispunjavati uvjete za oglašeno radno mjesto. 

4. Zaključak
Načela jednakosti i nediskriminacije čine osnovu ljudskih prava. Propisivanje formalne jednakosti ili propisivanje jednakog postupanja prema svima često nije dovoljno da se uklone sve poteškoće s kojima se u svakodnevnom životu susreću pojedine skupine društva te je na području zabrane diskriminacije, osim zakonske zabrane, potrebno poduzimati i druge afirmativne akcije, posebno na području rada i zapošljavanja, u kojem je najviše prisutna diskriminacija. Pri tome je nužno da svaki poslodavac osigura uvjete rada i radno okruženje slobodno od diskriminacije te da primjenjuje propise hrvatskog pozitivnog prava koje zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju i radu. Također je bitno da svi radnici/ce razumiju i podupiru mjere za sprječavanje diskriminacije na radnom mjestu.

 
1 Čl. 3. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr. 76/10 i 85/10 - proč. tekst) 
 »Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.« 
2 Opća deklaracija o ljudskim pravima, 1948; 
 Konvencija Međunarodne organizacije rada (br. 111) o zabrani diskriminacije u zvanju i zapošljavanju, 1958: 
 Konvencija o otklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, 1965; 
 Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, 1966 i druge konvencije koje se odnose na zabranu diskriminacija žena, osoba s invaliditetom, jednakih plaća i sl. 
3 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (Nar. nov., br. 155/02, 47/10 - Odluka USRH, br.1029/2007, 80/10 i 93/11 - Odluke USRH, br. 3597/2010 i 3786/2010). 
4 Zakon o radu (Nar. nov., br. 149/09, 60/11 i 82/12). 
5 Zakon o ravnopravnosti spolova (Nar. nov., br. 82/08). 
6 Zakon o istospolnim zajednicama (Nar. nov., br. 116/03). 
7 Zakon o državnim službenicima (Nar. nov., br. 92/05,107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11 49/12 – proč. tekst, 94/12, 37/13 i 38/13). 
8 Zakon o suzbijanju diskriminacije (Nar. nov., br. 85/08 i 112/12). 
9 Kazneni zakon (Nar. nov., br. 125/11 i 144/12). 
10 Čl. 4. st. 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina navodi: 
 »Zabranjuje se bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini. Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita.« 
11 Čl. 83. Zakona o radu glasi: 
 »(1) Poslodavac je dužan isplatiti jednaku plaću ženi i muškarcu za jednaki rad i rad jednake vrijednosti.« 
12 Zabrana nejednakog postupanja radničkog vijeća prema radnicima, čl. 157. st. 1. Zakona o radu. 
 U svom djelovanju radničko vijeće ne smije radnika ili određenu skupinu radnika povlašćivati, a niti stavljati u nepovoljniji položaj od drugih radnika. 
13 Etički kodeks državnih službenika (Nar. nov., br. 40/11 i 13/ 12). 
14 Zakon o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 150/11 i 12/13). 
15 Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 19/13. - proč. tekst). 
16 Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Nar. nov., br. 174/04, 92/05, 2/07. - Odluka USRH, broj: U-I-4585/2005,U-I-4799/2005, U-I-2446/2006, U-I-3502/2006 od 20. prosinca 2006., 107/07., 65/09., 137/09, 146/10.-Odluka USRH broj: U-I-4042/2005. i dr. od 15. prosinca 2010,  55/11, 140/12, 19/13 – proč. tekst i 33/13). 
17 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Nar. nov., br. 143/02 i 33/05). 
18 Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Nar. nov., br. 33/92, 77/92, 86/92 – proč. tekst, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 108/96, 82/01, 94/01 i 103/03).