Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
23.07.2018.
Vrhovni sud RH odlučio: Kolektivna tužba prekida zastaru restitucijskih zahtjeva potrošača
U nedavno donesenoj odluci Vrhovnog suda RH, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. (koja je strankama otpremljena 13. lipnja 2018.) taj je sud izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, o čemu donosimo prikaz i analizu.
1. UVOD
Vrhovni sud Republike Hrvatske otpremio je, 13. lipnja 2018., revizijsku odluku pod poslovnim brojem Rev-2245/17[1] od 20. ožujka 2018., u kojoj je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:
»Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.«
Riječ je o predmetu u kojem je u dopuštenoj izvanrednoj reviziji, podnesenoj prema odredbama članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku[2], bilo postavljeno materijalnopravno pitanje koje glasi:
»Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s člankom 131. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine« broj 79/07, itd.), tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05, itd. - u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?«
Kako se iz uvodnog dijela može zaključiti, u ovom slučaju riječ je o široj javnosti zanimljivom predmetu u kojem su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev potrošača utvrdivši da su ništetne pojedine odredbe ugovora o kreditu, sklopljenog (između ostalog u lipnju 2007. godine), između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, dakle odredbe ugovora kojima je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze (bila) promjenjiva, i to na osnovi jednostrane odluke tužene banke, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga, budući da su u navedenom predmetu[3] odredbe ugovora o promjenljivim kamatama utvrđene ništetnim, prihvaćen je i preostali restitucijski tužbeni zahtjev potrošača pa je tuženiku naloženo da tužitelju, na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, isplati iznos od 12.854,40 kn glavnice sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa (od 15. studenoga 2007.) do konačne isplate. Potom je drugostupanjskom presudom odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda.
2. OBRAZLOŽENJE VRHOVNOG SUDA RH O PRIHVAĆANJU IZVANREDNE REVIZIJE
U odnosu na istaknuto pravno pitanje revizijski sud ocijenio je da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, imajući na umu, uz ostalo, i velik broj individualnih parničnih postupaka koji se vode s istovjetnim zahtjevima za restituciju dijela novčane tražbine, koji su prema ugovorima o potrošačkim kreditima, potrošači isplatili bankama na temelju nepoštenih, odnosno ništetnih ugovornih odredaba.
Propisi koji se odnose na ovu pravnu materiju nalaze se u članku 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača[4], koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih ugovora, s tim da se niti takve odredbe kasnijih istovjetnih zakona[5] u bitnome nisu mijenjale. Prema navedenoj i za ove postupke mjerodavnoj pravnoj normi -ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe u njezinoj su ništetnosti (čl. 87. ZZOP/03). U odnosu na institut zastare mjerodavna pravna norma je ona iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima[6], prema kojoj se zastaraprekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Ne smiju se smetnuti s uma niti odredbe o posebnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 103. i članka 104. st. 1. i 2. ZZOP/07[7], ali ni odredbe iz članaka 502.a[8]–502.h ZPP-a, u kojima je u procesnom smislu u cijelosti uređen ovaj u našem postupovnom pravu relativno novi institut.
3. PRIJAŠNJA STAJALIŠTA VRHOVNOG SUDA O UGOVORNOJ KAMATI S PROMJENJIVOM KAMATNOM STOPOM
U razmatranju navedenog pravnog pitanja revizijski sud pošao je od već iznesenih pravnih shvaćanja iz revizijske odluke br. Revt-249/14[9] od 9. travnja 2015. U toj je odluci u odnosu naugovorne kamate s promjenljivom kamatnom stopom u bitnome rečeno:
»(…) Terminologija koja je korištena u ovim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
(…) Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7. tužene banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.
Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1.-7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječe na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
(…) No istovremeno ovaj sud smatra, polazeći od značaja i uloge koje banke općenito, pa tako i ove tužene banke imaju na gospodarstvo i odvijanje sveopćih aktivnosti u Republici Hrvatskoj, ali i od povjerenja koje tim bankama građani ove države svakodnevno iskazuju deponiranjem svojih novčanih depozita kod njih, a koji depoziti u svojoj ukupnosti nisu zanemarivi te izvjesno doprinose pozitivnom poslovanju tih banaka, da su tužene banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebali imati drukčiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenljive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju. Banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača toliko je superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato su i u utuženom razdoblju banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.
Dakle, polazeći od nesporne činjenice: - da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, - o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.«
Navedenom revizijskom odlukom odbijena je revizija tuženih banaka protiv presuda nižestupanjskih sudova[10] u kojima je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima (banaka), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
4. ODLUKA USTAVNOG SUDA RH O USTAVNOJ TUŽBI UDRUGE »POTROŠAČ«
Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., djelomično su odbijene ustavne tužbe tuženih (ukupno sedam banaka) protiv navedene revizijske odluke, i to u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivim kamatama koje su utvrđene ništetnim, dok je u preostalom dijeluustavna tužba udruge »Potrošač« -Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba usvojena te je ukinuta spomenuta revizijska odluka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (tzv. švicarski franak) za sve banke i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.
5. O NIŠTETNOSTI PRAVNIH POSLOVA I PRAVNIM POSLJEDICAMA
Ništetni pravni poslovi oni su koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), s tim da sepravo na isticanje ništetnosti ne gasi, isticanje ništetnosti je neograničeno. Mogućnost isticanja ništetnosti, dakle, ne zastarijeva, s tim da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati ugovorna stranka, ali i svaka zainteresirana osoba te državni odvjetnik (čl. 327. i 328. ZOO/05).
Prema odredbama članka 323. ZOO/05, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Navedenom odredbom zakonodavac je, osim usporednog postojanja općeg instituta stjecanja bez osnove[11], posebno propisao i posljedice ništetnosti koje se iscrpljuju u vraćanju, odnosno dužnosti restitucije onoga što je svaka od ugovornih stranaka primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (lex specijalissima). Prema tome, ako je utvrđeno da je ugovor ništetan, bez daljnjega nastupa dužnost vraćanja svega primljenog na osnovi ništetnog ugovora ili takvih pojedinih odredaba ugovora. Iz sadržaja te zakonske odredbe već jezično-gramatičkim pristupom (… prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke …) vidljivo je da se restitucija za slučaj ništetnosti na određen način veže uz postojanje sudske odluke. To je razumljivo jer restitucije nema ako takva odluka ne postoji. Sasvim je nelogično i neživotno očekivati da će jedna strana ništetnog ugovora vratiti primljeno drugoj ugovornoj strani bez da joj je to naloženo odgovarajućom sudskom odlukom.
Međutim, u sudskoj praksi i pravnoj doktrini već dugo vremena postoji sporno pitanje - od kada teče zastara restitucijskog zahtjeva u slučaju ništetnosti ugovora (koje izgleda gotovo nerješivo[12]). U tom smislu revizijski je sud u svojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći (još)od dana sklapanja ništetnog pravnog posla ili točnije rečenood dana kada su stranke(ex tunc), u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu[13].
Upravo je polazeći od takve sudske prakse i postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji povodom koje je donesena uvodno navedena Odluka br.Rev-2245/17, u kojoj je zauzeto prije naznačeno pravno shvaćanje. Na takav je način u odluci povodom izvanredne revizije riješen ne samo pojedinačan interes tužitelja, već i pravno pitanje od općeg javnog interesa sa svrhom osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6. ODLUČNE ČINJENICE ZA REVIZIJSKU ODLUKU VRHOVNOG SUDA RH
Donoseći navedenu odluku Vrhovni sud imao je na umu nekoliko važnih razloga, prvo da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa novina u našem postupovnom pravu i da (očito i zbog toga) postoji određena pravna praznina u mjerodavnim zakonskim odredbama o prekidu zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava ili drukčije rečeno - pravna praznina o svim važnim (direktnim ili indirektnim) građanskopravnim posljedicama podnošenja takve tužbe.
Drugo, Vrhovni je sud pritom imao na umu i okolnost da je odredbom članka 140. ZZP/07 izrijekom propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava pojedinog potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, što znači da se i svaki potrošač već i sam pojedinačno može zaštititi od ništetnih učinaka nepoštenih ugovornih odredaba podnošenjem vlastite tužbe, neovisno o podnesenoj tužbi u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Međutim, kako je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tako je realno očekivati da će se potrošači kao slabija i manje zaštićena stranka, oslanjati na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čekajući rezultate tih parnica sa svrhom naknadnog pokretanja posebnog parničnog postupka za restituciju onoga što su dali na temelju ništetnih ugovornih odredaba, to tim više jer je uspjeh u takvim naknadnim parnicama manje-više osiguran.
Kao treće, Vrhovni je sud vodio računa i o dosadašnjoj sudskoj praksi u odnosu na prekid zastare i početak tijeka zastare u odnosu na restitucijske učinke ništetnih ugovora ili pojedinih njihovih odredaba, te je, kao četvrto, uvažio i pravne stečevine prava Europske unije u odnosu na zaštitu potrošača.
Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača u području je primjene prava Europske unije i na njega se odnosi Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača[14] te se sada primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, kako je izrijekom rečeno u navedenoj revizijskoj odluci, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ipak postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju - koji je u primjeni od 2005. godine.
Zato je Vrhovni sud zaključio da se na konkretni predmet spora, s obzirom na vrijeme njegova pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
U presudi Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana María Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski je sud u bitnome ustvrdio da učinci ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. U tom je smislu u naznačenim presudama rečeno da se ima smatrati kao da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena i da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.To zapravo znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
Slijedom navedenog, usprkos tome što potrošaču, kao pojedincu, nije zabranjeno ili na bilo koji način onemogućeno podnijeti pojedinačnu tužbu, postavlja se zapravo pitanje koji je cilj i svrha tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, ako ona ne bi dovodila do prekida zastare i u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača, kao i pitanje - je su li u suprotnom pravne norme o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a time i ništetnosti te njihovim restitucijskim učincima u odnosu na zahtjeve pojedinih potrošača, bez stvarnog učinka i zapravo služe samo kao »ukras« pa su kao takve nekorisne i mogu biti krajnje nepravedne[15].
7. STAJALIŠTE VRHOVNOG SUDA RH
Kako je već rečeno, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka[16]. Na takav je način u cijelosti potvrđena pravilnost materijalnopravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, koji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da, u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
To praktično znači da je zastara restitucijskih zahtjeva u takvom slučaju bila prekinuta te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.[17]), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2014. Valja imati na umu da je zastarni rok za restituciju u takvom slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO/05, kako je izrijekom naznačeno u Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. To je zato što ovdje nije riječ o zahtjevu za naknadu štete iz članka 502.c ZPP-a, u kojem se istina spominje institut naknade štete, jer je šteta sasvim drugi institut od restitucije kao posljedice ništetnosti ugovora, s tim da potrošač, uz pravo na restituciju u ovom slučaju ima još i posebno pravo na naknadu štete kao posljedice ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO/05). Zahtjev za naknadu štete u tom slučaju zastarijeva u roku iz članka 230. ZOO/05.
Najnovijim Zakonom o zaštiti potrošača i njegovim izmjenama[18]u postupovnopravnom smislu još je cjelovitije riješena zaštita potrošača jer je taj propis usklađen s najnovijim pravnim aktima Europske unije, odnosno u Zakon je implementiranaDirektiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, o izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća. U Zakon su ugrađene određene novine u odnosu na trgovce koji reklamiraju ili prodaju proizvode putem telefona, kao i kada potrošač preda proizvod na popravak, a cijena popravka je iznad 500,00 kn, u kojem slučaju trgovac mora ispostaviti potrošaču ponudu s opisom radova, potrebnog materijala i dijelova za popravak, i to na trajnom mediju, te novine koje se odnose na prodajne akcije, rasprodaje, sezonska sniženja, prodaju proizvoda s pogreškom i onih kojima istječe rok uporabe. Osim toga, uz ostalo preglednije su uređene odredbe o teretu dokazivanja (s tim da je taj teret uglavnom na trgovcu), dok su člankom 117. jasno propisani učinci sudske odluke prema trećima. U tom smislu, odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev obvezuje tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače, aovrhu na temelju odluke kojom sud usvaja tužbeni zahtjev može, osim tužitelja i ovlaštenog tijela ili osobe iz članka 107. st. 2., tražiti i svaki potrošač iz stavka 1. ovoga članka. Uz to, člankom 118. jednostavnije je propisana i obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove. Tako će odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.
8. ZAKLJUČNO
Završno, valja imati na umu da se ova revizijska presuda odnosi na slučajeve »potrošačkih ugovora« i nepoštenih ugovornih odredaba takvih ugovora, ali time još nije došlo do bitne promjene sudske prakse Vrhovnog suda u odnosu na pitanje od kada teče zastara restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora, odnosno ugovora koji ne ulaze u opseg zaštite iz ZZOP-a. Međutim, ipak se može zaključiti da se takvom presudom na određen način preispituje i dosadašnja sudska praksa u odnosu na početak tijeka zastare općenito kod ništetnih ugovora i njihovih restitucijskih posljedica, što je svakako opravdano i valja pozdraviti.
[1]Odluka se nalazi na mrežnim stranicama Vrhovnog suda RH -http://www.vsrh.hr/EasyWeb.asp?pcpid=560 (novosti-priopćenja).
[2] Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka USRH - u nastavku teksta: ZPP).
[3] Općinski sud u Osijeku, posl. br. P-89/16. i Županijski sud u Osijeku, posl. br. Gž-820/17.
[4] Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 96/03 - u nastavku teksta: ZOZP/03).
[5] Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - u nastavku teksta: ZZOP/07), vidjeti i čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14 i 110/15).
[6] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/18 - u nastavku teksta: ZOO/05),
[7] Tužbu kojom se postavlja zahtjev iz čl. 103. ovoga Zakona mogu podignuti tijela i organizacije koje imaju opravdan interes za kolektivnu zaštitu potrošača, kao što su, primjerice, udruge za zaštitu potrošača, državna tijela nadležna za zaštitu potrošača te komorska i interesna udruženja trgovaca. Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra nadležnog za zaštitu potrošača uredbom odredit će osobe koje imaju opravdan interes za kolektivnu zaštitu potrošača.
[8] Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
[9] Tom je revizijskom odlukom odbijena revizija tuženika (banaka) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i preinačena i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
[10] Vidjeti bilješku 9.
[11] Članak 1111. ZOO/05 glasi: »Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.«
[12] Op. autora.
[13] Rev-x 183/11-2 od 16. listopada 2013. i Rev-x 511/12-2 od 28. travnja 2015. - izvadak iz obrazloženja tih odluka: »s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 210. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu, odnosno ako se radi o novčanoj činidbi, primjerice: o ništavom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize.« (…) »kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. (…) jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO-a od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a uzima da je zastarijevanje počelo teći.«
[14] Nar. nov., br. 78/12 i 56/13.
[15] Čini se da pravna doktrina i dosadašnja sudska praksa u odnosu na pitanje - od kada teče zastara restitucijskog zahtjeva za vraćanje onoga što su stranke dale na osnovi ništetnog ugovora, potpuno zanemaruje nesporne subjektivne učinke takvih ugovora na same stranke, a ponekad i na treće osobe - op. autora.
[16] Presuda EU suda u Luxembourgu 15. prosinca 1995. - Predmet C-415/93. - Jean-Marc Bosman, Royal club liégeois SA protiv Jean-Marc Bosman i drugi, te sindikalne udruge europskih nogometa (UEFA) protiv Jean-Marca Bosmana - Iz obrazloženja: »U tim se okolnostima klauzule državljanstva ne može smatrati sukladnima članku 48. Ugovora, jer bi u suprotnom ta odredba bila lišena svog korisnog učinka pa bi temeljno pravo na slobodan pristup zaposlenju, koje Ugovor pojedinačno daje svim radnicima Zajednice, bilo zanijekano (vidjeti, u svezi s ovom zadnjom točkom, presudu od 15. listopada 1987., Heylens, 222/86, Zb., str. 4097., t. 14.).«
[17] Postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
[18] Nar. nov., br. 41/14 i 110/15.
