Na konferenciji su sudjelovali predstavnici Kambodže, Narodne Republike Kine, Francuske, Laosa, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Sovjetskog Saveza te predstavnici Viet Minha predvođenog Ho Ši Minom i Vijetnama, odnosno predstavnici koji su zastupali južnovijetnamske interese. Od deset dokumenata, tri su bila vojni sporazumi, šest su bile jednostrane deklaracije, a deseti dokument bio je Završna deklaracija Ženevske konferencije od 21. srpnja 1954.

Nakon kapitulacije Japana, Vijetnam se našao u rasulu, što je Viet Minhov vođa pokreta, Ho Ši Min iskoristio proglasivši neovisnost Vijetnama. Komunistički Vijetnam nije odgovarao tadašnjoj kineskoj vlasti i Britancima, koji su radije bili za obnovu francuske kolonijalne vladavine nego za predaju Vijetnama u ruke „crvenih bandita“. Krajem prosinca 1946., počeo je otvoreni rat između Vijetnamaca i Francuza noseći sa sobom velik broj žrtava kako vojnika, tako i civila. Obje strane činile su ratne zločine, silovanja, mučenja i nasumična ubojstva civila, te se procjenjuje da je živote izgubilo između 400.000 i 800.000 vojnika i između 120.000 i 400.000 tisuća civila. Ženevska konferencija označila je i kraj Prvog indokinskog rata tako što je nova, socijalistička vlada Francuske sklopila na konferenciji Sporazum o prestanku neprijateljstava u Vijetnamu, 20. srpnja 1954¹. Glava I. Sporazuma uređuje privremenu vojnu liniju demarkacije i demilitarizirane zone, Glava II, načela i procedure za primjenu sporazuma, Glavom III. propisuje se zabrana uvođenja svježih trupa, vojnog osoblja, oružja i municije te se uređuje pitanje vojnih baza, Glavom IV. uređeno je pitanje ratnih zarobljenika i interniranih civila i dr. U osnovi, Sporazumom je dogovorena linija demarkacije duž 17. paralele, 5 km široka demilitarizirana zona na svakoj strani od linije demarkacije, sloboda kretanja u zoni unutar 300 dana, uspostava Međunarodne kontrolne komisije sastavljene od prestavnika Indije, Poljske i Kanade koja je nadgledala prekid vatre i dr. Osim ovog Sporazuma, potpisani su odvojeni sporazumi za Kambodžu i Laos.

Posljednjeg dana konferencije, 21. srpnja 1954. donesena je Završna deklaracija Ženevske konferencije na kojoj je potvrđeno da su sklopljeni naprijed navedeni sporazumi i da je organizirana međunarodna kontrola i nadzor nad provedbom sporazuma (točka 1.), izraženo je zadovoljstvo zbog prestanka neprijateljstava u Kambodži, Laosu i Vijetnamu te da će provedba sporazuma omogućiti tim zemljama punu neovisnost i suverenitet (točka 2.), zatim da se uzimaju na znanje izjave vlada Kambodže i Laosa da će poduzeti mjere kojima će se svim građanima omogućiti sudjelovanje u općim izborima 1955. godine (točka 3.) i dr.²

Dana 9. listopada 1954. francuska zastava u Hanoju je spuštena i zadnje francuske trupe napustile su grad. Komunistički simpatizeri doživljavali su Južne Vijetnamce kao francuske poklonike, a ovi, pak, Sjeverne Vijetnamce kao marionete međunarodnog komunizma. Nakon potpisivanja Sporazuma došlo je do velike migracije Sjevernih Vijetnamaca koji su se preselili u Južni Vijetnam. Prema procjenama, oko 900.000 građana prešlo je kroz izbjeglička naselja, dok se na sjever preselilo između 14.000 i 45.000 civila i oko 100.000 Viet Minhovih boraca. U Indokini se vodio i Drugi i Treći indokinski rat. Drugi indokinski rat više je poznat kao Vijetnamski rat, a Treći indokinski rat čini razdoblje produženog sukoba nastalog tijekom Drugog indokinskog rata.