Najčešće kemijsko oružje bio je suzavac koji su prvi upotrijebili Francuzi već 1914., ali puno opasniji i ubojitiji bili su plinovi klor, fozgen i iperit. Klor i fozgen prvi su upotrijebili Njemci, a saveznici su ih objeručke prihvatili te se smatra da je oko 85 % žrtava od kemijskog oružja u Prvom svjetskom ratu bilo zbog izloženosti fozgenu, plinu koji je šest puta smrtonosniji od klora: s mirisom pokošenog sjena i bezbojan, dan dva nakon izloženosti fozgenom, pluća žrtve bi se napunila tekućinom što je dovodilo do nedostatka kisika i gušenja. Kralj bojnih plinova bio je, međutim, iperit koji je za razliku od fozgena, snažnog mirisa (na češnjak, benzin, gumu) i već nekoliko sati nakon izloženosti oči postaju krvave i suzne (bolne), a koža počinje stvarati mjehuriće koji se pri pucanju inficiraju.

Prvi svjetski rat završio je s oko 1,3 milijuna žrtava (i vojnika i civilnog stanovništva) od kojih je oko 90.000 bilo sa smrtnim posljedicama. Odmah po završetku rata, pristupilo se reguliranju proizvodnje i uporabe kemijskog oružja. Tako je Versajskim ugovorom iz 1919., u Njemačkoj zabranjena proizvodnja i uvoz kemijskog oružja, a slične odredbe sadržavali su i ugovori koji su se odnosili na Austriju, Bugarsku i Mađarsku. Šest godina nakon Versajskog ugovora, 1925., na Ženevskoj konferenciji za nadzor međunarodnog prometa oružjem, Francuzi su predložili protokol o nekorištenju otrovnih plinova, a Druga Poljska Republika predložila je da se njima doda i zabrana bakteriološkog oružja. Ženevski Protokol o zabrani uporabe u ratu zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških metoda ratovanja potpisan je 17. lipnja 1925.. U nakani da zabrana (koja je već proglašena u međunarodnim ugovorima) uporabe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova te svih istovrsnih tekućina koji su opravdano osuđeni od općeg mnijenja civiliziranog svijeta i koja zabrana je već proglašena u međunarodnim ugovorima, „bude općeprihvaćena kao dio međunarodnog prava, namećući se jednako savjesti i praksi nacija“ opunomoćenici su u ime svojih vlada izjavili

„da visoke ugovorne stranke, ako već nisu stranke međunarodnih ugovora koji takvu uporabu zabranjuju, prihvaćaju tu zabranu, da su suglasne o proširenju te zabrane na uporabu bakterioloških metoda ratovanja i da su suglasne da međusobno budu vezane sukladno odredbama ove izjave.

Visoke ugovorne stranke uložit će svaki napor kako bi navele druge države da pristupe ovome Protokolu. Taj se pristup notificira Vladi Francuske Republike, koja ga notificira svim silama potpisnicama i silama koje su pristupile, a proizvodi učinak od dana notifikacije Vlade Francuske Republike.“¹

Izvorno je 38 država potpisalo Protokol, a Francuska je bila prva zemlja koja ga je ratificirala, 1926. Iako su podupirali donošenje Protokola, SAD ga je ratificirao tek 1975., dok ga je Republika Hrvatska ratificirala 2006. (Nar.,nov., MU 7/2006).²

Obvezanost Protokolom nije spriječila niz zemalja da u ratovima i sukobima u kojima su bile sudionici ili su ih vodile, koriste kemijsko oružje. U Španjolskoj je korišteno protiv vlastitog stanovništva (1927.)., Talijani su ga koristili u talijansko-etiopskom ratu (1935.-1937.), Japanci protiv pobunjenika na Tajvanu (1930.), Njemci su u Drugom svjetskom ratu u više navrata koristili zagušljive plinove protiv civilnog stanovništva i Crvene Armije, a Iračani su koristili kemijsko oružje protiv Kurda za vrijeme iračko-iranskog rata (1980.-1988.) i sl.