Iako od povijesne i temeljne pravne važnosti, Zakon o građanskim pravima iz 1968. nije prvi zakon takve vrste u Americi. Još 1866. donesen je Zakon o građanskim pravima, koji je proklamirao načelo da su svi ljudi rođeni u Sjedinjenim Državama zakoniti građani. Nakon presude Brown v. Board of Education, donesen je Zakon o građanskim pravima iz 1957., a nakon njega i Zakon o građanskim pravima iz 1964. Potonjim zakonom uklonjena je diskriminacija na osnovi rase, boje, vjere, spola, nacionalnog podrijetla te je zabranjena nejednakost glede registracije glasača, rasna segregacija i diskriminacija po osnovi zaposlenja. Predmet uređenja ovog Zakona iz 1968. imao je veze s neuspjelim donošenjem Zakona o građanskim pravima iz 1966., čiju je okosnicu činilo pitanje pravičnog uređenja stambenog zbrinjavanja. Predsjednik Johnson osnovao je, potom, 1967. komisiju, nazvanu po predsjedavajućem guverneru Ottu Kerneru, Kernerova komisija, koja je dobila mandat ispitati uzroke gradskih nereda iz ljeta 1967.

Nakon istrage koja je trajala sedam tjedana, Kernerova komisija ustanovila je da uzroci nereda leže u činjenici da afrički i latinoamerički Amerikanci nisu imali jednak pristup socijalnim programima, bili su izloženi policijskim brutalnostima, rasizmu, a nacionalni mediji bili su orijentirani k „bijeloj perspektivi“. Čvrsta preporuka Komisije bila je „sveobuhvatni i provedivi federalni zakon o stambenom zbrinjavanju“. Ubojstvo Martina Lutera Kinga potaknulo je predsjednika Johnsona da zahtijeva od Zastupničkog doma Kongresa hitnu proceduru za Zakon o pravičnom stambenom zbrinjavanju, kako taj Zakon još nosi ime. Zakon o građanskim pravima, međutim, osim stambenog zbrinjavanja uređuje i pitanja američkih starosjedioca. Zakon ima X. glava u kojima su glave II. – VII. posvećene građanskim pravima Indijanaca, odnosno koje nose naslov Zakon o indijanskim građanskim pravima, glave VIII. i IX. odnose se, pak, na pravično stambeno zbrinjavanje i nose naslov Zakon o pravičnom stambenom zbrinjavanju, dok je glava X. Zakon o neredima.

Zakon o indijanskim građanskim pravima omogućio je po prvi put američkim starosjediocima puni opseg prava iz američke Povelje o pravima. Njime se Indijancima jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na habeas corpus, pravo na pravično suđenje pred porotom i dr. Iako je pravo na stambeno zbrinjavanje bilo sadržano čak i u Zakonu o građanskim pravima iz 1866., ono je tek ovim zakonom postalo relevantno, a zbog sankcija koje su uvedene u cilju njegova osiguranja. 

Zakonom je zabranjena diskriminacija glede prodaje, najma i financiranja stanovanja na osnovi rase, vjere i nacionalnog podrijetla. Taj aspekt prava proširen je kasnije i na zabranu diskriminacije po osnovi spola (1974.) te osoba s teškoćama i obitelji s djecom (1988.), trudnih žena i dr. Za razliku od Zakona o stambenom zbrinjavanju iz 1866., koji je zaštitu vidio u sferi privatnih tužbi, ovim zakonom ta zaštita podignuta je na federalnu razinu te je kao savezno kazneno djelo propisano ono koje se čini po osnovi bilo koje od navedenih osnova diskriminacije. Zakon o neredima prekršajem smatra čin putovanja u međudržavnoj razmjeni s namjerom poticanja, promicanja, ohrabrivanja, sudjelovanja i održavanja nereda, što je kasnije kritizirano kao izjednačavanje organiziranog političkog prosvjeda s organiziranim nasiljem.