Poticaj za ukidanje ropstva¹ u Ujedinjenom Kraljevstvu i ovim Zakonom u Britanskom Carstvu dala je presuda u slučaju Somerset protiv Stewarta iz 1772. (nazvana i Mansfield presuda)², engleskog Kraljevskog suda o pravu porobljene osobe (roba) na engleskom tlu da ne bude nasilno udaljena iz zemlje i poslana na Jamajku radi prodaje. Slučaj se odnosio na roba, Jamesa Somerseta dovedenog u Englesku iz Bostona, Massachussettsa, tadašnje britanske kolonije u Sjevernoj Americi, koji je nakon dolaska uspio pobjeći, ali je uhvaćen i spremljen za brod na Jamajku, gdje je trebao biti preprodan. Njegovi baptistički kumovi pokrenuli su postupak pred sudom pozivajući se na pitanje zakonitosti pritvora (writ of habeas corpus). Nakon što je predsjednik suda, Lord Mansfield zakazao saslušanje, slučaj je privukao pozornost medija te zagovaratelja kako ropstava, tako i onih koji su bili za njegovo ukidanje.

Tada je odlučeno da ropstvo u Engleskoj nema uporišta u common lawu i običajnom pravu te da stoga osoba u Engleskoj nije mogla imati položaj roba. Somerset je bio oslobođen, a presuda je izazvala niz reakcija, jer se nije jasno opredijelila u odnosu na Britansko carstvo. Iako se pokret za ukidanje ropstva u cijelom Britanskom Carstvu počeo razvijati odmah nakon ove presude, britanski parlament je tek 1807. donio Zakon o trgovini robljem kojim se zabranila međunarodna trgovina robljem, ali ne i samo ropstvo. Kazne uvedene ovim zakonom nisu, međutim, odvratile trgovce robljem da nastave s ovom trgovinom. Godine 1811. donesen je poseban Zakon o kažnjavanju trgovine robljem kojim je trgovina postala kazneno djelo u cijelom Carstvu. U cilju sprječavanja trgovine robljem uspostavljen je i nadzor Kraljevske mornarice na području Zapadne Afrike, gdje je između 1808. i 1860. uhvaćeno oko 1.600 brodova na putu prema zapadu, s kojih je oslobođeno oko 150.000 Afrikanaca.

Donošenju Zakona o ukidanju ropstva u Britanskim kolonijama pridonijela su događanja na Jamajci za vrijeme Božića, 1831. nazvana Baptistički rat. Mirne prosvjede koje je organizirao baptistički svećenik protiv ropstva ugušile su milicijske snage jamajskih plantažera i britanske vojske, zbog čega je britanski parlament proveo istragu. Nakon njegova drugog čitanja, Zakon o ukidanju ropstva dobio je odobrenje kralja 28. kolovoza 1833., a stupio je na snagu 1. kolovoza 1834. Zakonom su od ropstva oslobođena djeca ispod šest godina, a bivši robovi su nazvani „šegrtima“ i njihovo služenje se postupno ukinulo u dvije faze: prva faza šegrtovanja dovršena je 1938., a konačna 1840. Zakonom je predviđena naknada vlasnicima robova zbog gubitka robova kao „poslovne imovine“ i određena u iznosu od 20 milijuna funti u srebru. Godine 1833. to je činilo oko 40 % prihoda državnog proračuna i oko 5 % britanskog BDP-a, zbog čega je Vlada pozajmila 15 milijuna funti od banke.

S obzirom na to da su Zakonom iz primjene bili izuzeti teritoriji u posjedu Istočnoindijske kompanije, Cejlona i Svete Helene, konačno rješenje o pitanju ropstva u odnosu na ove teritorije uređeno je Indijskim zakonom o ropstvu iz 1843. Zakon o ukidanju ropstva iz 1833. ukinut je Statutarnim zakonom o ukidanju iz 1998., što ne znači da je ropstvo održano na snazi. Naime, svi zakoni koji su se ticali trgovine robljem ostali su na snazi, a donošenjem Zakona o ljudskim pravima iz 1998., u britansko pravo inkorporiran je članak 4. Europske konvencije koji brani ropstvo.