Naime, jezik Otomanskog Carstva bio je otomanski turski - mješavina arapskog, perzijskog i turskog jezika, s arapsko-perzijskim pismom. Dok je arapski bio jezik vjere i vjerskog prava, perzijski jezik umjetnosti i lijepe književnosti, turski je bio administrativni jezik Otomanskog Carstva. U Carstvu je preživio primarno kao jezik nepismenih i nije se koristio u pismu. Arapsko-perzijska abeceda i rječnik nisu u mnogo čemu udovoljavali turskom jeziku i njegovoj izričajnoj formi. Oba jezika imaju suglasnike koje drugi jezik, uključujući i perzijski, ne poznaju, a teškoće su se osobito odnosile na samoglasnike. Turski jezik ima ih osam, a arapski tri. 

Atatürk je jezičnu reformu smatrao okosnicom u stvaranju turskog nacionalnog identiteta. Otomanski turski, prema njemu, utjelovljavao je islamsku tradiciju, što je bila prepreka za sekularizaciju društva i razvitak nacionalnog identiteta. Stoga je turski jezik bilo nužno lišiti tih veza odnosno bilo je potrebno „očistiti tursku svijest od njezinih arapskih korijena“. Turcima je zato trebalo pružiti „turskiji“ jezik, jezik koji je moderan, praktičan i precizan te jezik koji se lakše uči nego stari otomanski. 

U ljeto 1928. osnovana je Jezična komisija, koju je predvodio i bio aktivno uključen Atatürk. Komisija je ponudila abecedu od 29 slova, koja je odražavala postojeće glasove u govornom turskom i bitno je odstupala od arapsko-perzijskog pisma. Za prilagodbu na novo pismo Komisija je predlagala prijelazno razdoblje od pet godina. Ono je Atatürku bilo predugo pa ga je skratio na tri mjeseca. 

Velika Nacionalna skupština usvojila je, 1. studenoga 1928., Zakon o prihvaćanju i primjeni turske abecede (tur. „Türk Harflerinin Kabulü ve Tatbiki Hakkındaki Kanun“), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1929. S tim datutom turska je abeceda postala obvezna za svu javnu komunikaciju, a uporaba arapskog pisma postala je protuzakonita. Službena korespondencija s vlastima na arapskom pismu bila je dopuštena do 1. lipnja 1929. Tiskanje knjiga na arapskom i perzijskom jeziku bilo je, međutim, zabranjeno čak i u vjerske svrhe, a u školama je zabranjena njihova poduka. Jezičnu kampanju predvodio je sam Atatürk. S kredom i pločom putovao je u sve krajeve zemlje i promovirao novo pismo. Obvezu promocije novog pisma imali su i zastupnici Velike nacionalne skupštine, koji su u svojim izbornim jednicama morali upoznati narod s novim pismom i poučavati ga. 

Nakon ovog Zakona uslijedilo je razdoblje čišćenja jezika od stranih riječi (uglavnom arapskih i perzijskih) te njihovo prilagođavanje turskom. Entuzijazam u „turcifikaciji“ jezika unošenjem arhaizama i novih kovanica s pomoću različitih turskih dijalekata, u jednom trenutku prijetio je razumljivosti jezika i dovodio do različitih jezičnih apsurda. Toj pojavi Atatürk je doskočio teorijom da je turski „majka svih jezika“ i da sve strane riječi potječu od turskog. Stoga, ako se za stranu riječ nije mogao naći zadovoljavajući izraz na turskom, onda je njezin ostanak u rječniku bio dopušten.^[1]Novo pismo je prema mnogima predstavljalo ključan čimbenik u stvaranju zapadno orijentiranog identiteta Turske, kojim je Turska povukla jasnu crtu prema islamskom svijetu i nesporno odbacila dio svog islamskog nasljeđa. U povijesti je malo slučajeva u kojima je vlast drastičnim i prisilnim mjerama, koje su u konačnici bile uspješne, mijenjala jezik kao što je bio slučaj s jezičnom reformom u Turskoj. Stoga je i rasprava o njezinim razlozima, učincima i posljedicama i danas predmet interesa sociologa, lingvista, politologa i pravnika. 

 

[1] Izvor: http://www.allaboutturkey.com/reform.htm,  pristupljeno: 28. listopada 2018.