Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
03.06.2019.
Vremeplov: Zakon o državljanstvu Indijanaca – 2. lipnja 1924.
Starosjedioci Sjedinjenih Američkih Država, za koje se i danas koristi ime Indijanci zbog Kolumbova pogrešnog vjerovanja da je stigao do Indije i na otkrivenom tlu zatekao »Indijance«, sve do 2. lipnja 1924. nisu mogli imati američko državljanstvo po rođenju niti su mogli biti naturalizirani, kao što je bio slučaj s doseljenicima.
Maćehinski odnos prema autohtonom stanovništvu veže se uz članak I. američkog Ustava, u kojem se navodi da se »neoporezovani Indijanci« ne mogu ubrajati u glasačko tijelo država, dok su robovi ubrajani kao tri petine osobe, te uz Četrnaesti amandman na Ustav iz 1868., koji je pri rješavanju pitanja državljanstva robova i doseljenika isključio Indijance. Neoporezovani Indijanci bili su oni koji su ostali vezani uz svoja plemena i tradiciju, dok su oporezovani bili oni koji su prekinuli veze sa svojom plemenskom rodbinom, prihvatili običaje bijelaca i plaćali poreze. Tek osam posto Indijanaca imalo je pravo na državljanstvo zbog plaćanja poreza, dok su ostali državljanstvo mogli steći tek ženidbom, vojnom službom ili na temelju dodjele (vlastite) zemlje, što je omogućio Dawesov zakon iz 1887.
Zakonom o državljanstvu Indijanaca državljanstvo je dobilo oko 125.000 starosjedilaca od njih 300.000. Zakon je glasio:
»Voljom Senata i Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država okupljenih u Kongresu, svi indijanski nedržavljani koji su rođeni unutar teritorijalnih granica Sjedinjenih Država jesu i ovime se proglašavaju državljanima Sjedinjenih Američkih Država, pod uvjetom da davanje ovog državljanstva ni na koji način ne pogoršava ili na drugi način utječe na pravo bilo kojeg Indijanca na plemensku i drugu imovinu.«
Unatoč dobivenom državljanstvu, Indijanci nisu uživali sva prava koja su iz njega trebala proizaći. Tako je do 1938. sedam saveznih država odbijalo dati Indijancima pravo glasa, a razlika između federalne i savezne kontrole imala je za posljedicu propuste u provođenju zakona. Zagovornici diskriminacije Indijanaca smatrali su da je uskraćivanje prava glasa opravdano zbog činjenice da Indijanci nisu trebali plaćati porez na nekretnine, jer su održavali plemenske običaje i konačno zato što su živjeli na zemlji koja je bila pod federalnom zaštitom. Zadnje države koje su odustale od uskraćivanja prava glasa bile su Arizona i Novi Meksiko, koje su to učinile 1948.
Davanje državljanstva nije bio odgovor na peticiju američkih Indijanaca, nego potez federalne vlade da »apsorbira« Indijance u američki način života. S druge strane, starosjedioci nisu morali podnositi zahtjeve za stjecanje državljanstva niti su se morali odricati svoje plemenske pripadnosti da bi postali američki državljani. Naime, većina plemena posjedovala je zajedničku imovinu te je pravo na zemlju pretpostavljalo pripadnost plemenu. Stoga je tzv. dvostruko državljanstvo pomirilo ta dva zahtjeva.
