Njime je urođenicima, koji su činili 80 % južnoafričkog stanovništva, propisana zabrana kupovine i zakupa zemlje na 93 % južnoafričkog teritorija, a pravo raspolaganja zemljom bilo im je omogućeno na 7 % manje plodne zemlje, podijeljene na »urođeničke rezervate«. Izmjenama i dopunama Zakona iz 1936. taj postotak povećan je na 13,5 %. Sukladno Zakonu, »urođenik neće ulaziti u sporazum ili transakciju u cilju prodaje, zakupa ili druge akvizicije s osobom koja nije urođenik ...«, što je značilo opću zabranu međusobne prodaje zemlje između bijelaca i urođenika. Izuzetci su bili mogući samo na temelju guvernerove suglasnosti. Zakon je ukinuo jednu vrstu kmetstva - zakup zemlje koji se plaćao podjelom uroda između zakupca i vlasnika zemlje, što je osobito pogodilo urođeničko stanovništvo jer ih je uz eliminaciju sa zemlje određene za bijelce, postupno pretvorilo u nadničare i jeftinu radnu snagu. Jedan od skrivenih zakonskih ciljeva bio je i ublažavanje i prevladavanje problema siromašnih bijelih zemljoradnika, koji su se s crnim radnicima natjecali za poslove na farmama. Zakon je predviđao Komisiju za urođeničku zemlju, čiji je zadatak bio da unutar dvije godine podnese izvješće s prijedlozima područja za bijelce i urođenike. S radom je Komisija započela par mjeseci nakon donošenja Zakona i dovršila ga je 1916. 

Odmah nakon donošenja Zakona bijeli zemljoposjednici započeli su s deložacijama urođenika sa zemlje. Svoju netom stečenu povoljnu situaciju - mogućnost da obrađuju zemlju koja je do tada bila u zakupu urođenika, bijeli farmeri dodatno su poboljšali vladinim povoljnim zajmovima, kojima su kupovali postrojenja i usvajali nove metode rada. Situacija na strani urođeničkih farmera bila je obrnuta. Njihovu djelatnost vlada nije pomagala, a uvjeti zakupa u rezervatima kao i kvaliteta zemlje koja im je dana za obrađivanje destimulirala je rad na zemlji. Borci za prava urođenika zaputili su se 1914. u London, s peticijom kralju, ali bez uspjeha. Britanska vlada nije intervenirala i Zakon je ostao na snazi. Poruka Zakona bila je jasna: crno stanovništvo Južne Afrike, u stvari, ne pripada Južnoj Africi i potonje zakonodavstvo izgrađivalo se na njegovim temeljima. Godine 1959. rezervati su pretvoreni u Bantustane, a njih četiri 1976. proglašeni su »neovisnim« državama unutar Južne Afrike. Nijedna država svijeta nije priznala neovisnost tih područja. Iako je ukinut 1991., posljedice toga Zakona i danas su prisutne. Većinu zemlje i dalje drže bijeli zemljoposjednici, a tome se pokušava doskočiti redistribucijom zemljišta u okviru politike dobrovoljne kupnje i prodaje. 

Izvor: http://www.sahistory.org.za/dated-event/native-land-act-passed, https://en.wikipedia.org/wiki/Natives_Land_Act,_1913, pristupljeno 10. 6. 2018.