Drugi svjetski rat još nije u cijelosti bio okončan kada je Privremena Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije najavila agrarnu reformu i kolonizaciju u (novoj) Jugoslaviji „kako bi siromašni slojevi seljaštva dobili na uživanje zemlju s potrebnim inventarom“^[1]. Dana 23. kolovoza 1945. Privremena Narodna skupština donijela je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji^[2], koji se, sukladno članku 1. Zakona, trebao provesti prema načelu „zemlja pripada onima koji je obrađuju“.

Zakonom je određeno da se zemljišni fond za reformu i kolonizaciju treba stvoriti oduzimanjem od tadašnjih vlasnika i prelaskom u ruke države poljoprivrednih dobara - velikih posjeda, tj. takvih poljoprivrednih i šumskih dobara čija ukupna površina prelazi 45 hektara ili od 25 do 35 hektara obradive zemlje (oranice, livade, voćnjaci i vinogradi), ako se iskorištavaju putem zakupa ili najamne radne snage; zemljišnih posjeda u vlasništvu banaka, poduzeća, dioničkih društava i drugih privatnopravnih osoba i drugih pravnih osoba određenih zakonom, osim onih dijelova koji će se vlasnicima ostaviti za industrijske, građevinske, znanstvene, kulturne i druge društveno korisne svrhe; zemljišnih posjeda crkava, samostana, vjerskih ustanova i svih vrsta zaklada - svjetovnih i vjerskih; viška obradive zemlje zemljoradničkih posjeda iznad zakonom određenog maksimuma i dr. (članak 3.). U zemljišni fond ulazila je i konfiscirana obradiva zemlja državljana Njemačkog Reicha i osoba njemačke narodnosti^[3], zatim, na temelju sudske presude, konfiscirana obradiva zemlja narodnih neprijatelja i drugih osoba te zemlja koju je država izdvojila iz svog vlasništva u cilju dodjele siromašnim zemljoradnicima (članak 10.). Zemlja se dodjeljivala u privatno vlasništvo, s tim da su svi članovi domaćinstva upisani kao suvlasnici (članak 2. Zakona). Ovim Zakonom crkveno vlasništvo nad zemljom ograničeno je na 10 hektara, ali se za vjerske ustanove veće važnosti ili veće povijesne vrijednosti predvidjelo ostavljanje posjeda do 30 hektara obradive zemlje i do 30 hektara šume (članak 8.). Maksimum vlasništva zemljoradničkog posjeda zemljoradnika koji ga obrađuje sa svojom obitelji nije mogao biti veći od 35 hektara obradive zemlje, s tim da je određivanje maksimuma određivano s obzirom na broj članova obitelji (zadruge), kvalitete zemljišta i vrste kulture. S tim u svezi, Zakon je propisao da se za planinske krajeve sa slabom zemljom ili u slučaju veće obiteljske zajednice planinskim krajevima zemaljskim zakonom (zakonom tadašnjih federalnih jedinica) taj maksimum mogao povisiti (članak 5.).

Zemaljski zakon u Hrvatskoj bio je Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, koji je Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske donijelo 24. studenoga 1945. Na temelju (federalnog) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji dobiven je zemljišni fond od oko 1.600.000 hektara, a kolonizacija se počela provoditi krajem 1945. Oko 350.000 ljudi iz siromašnih i neplodnih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore preseljeno je najvećim dijelom u Vojvodinu, a onda u Slavoniju.^[4]

[1] Deklaracija Privremene Vlade DF Jugoslavije od 9. ožujka 1945. Izvor: https://arhiva.portalnovosti.com/2010/01/seobe-stoljeca-65-godina-od-savezne-kolonizacije-u-hrvatskoj-1/pristupljeno,  8. kolovoza 2020.
[2] Sl. list DFJ, broj 64/45, Sl. list FNRJ 16/46 – obvezno tumačenje, 24/46, 99/46 – obvezno tumačenje, 101/47, 105/48, 4/51 – dr. odluka, 19/51 – obvezno tumačenje, 42 i 43/51 – ispr. obveznog tumačenja, 21/56, 52/57, dr. zakon i 55/57, Sl. list SFRJ 10/65.
[3] Konfiskacija je izvršena na temelju Odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 21. studenoga 1944.
[4] O agrarnoj reformi i kolonizaciji u poslijeratnoj Hrvatskoj više u “Kolonizacija u Hrvatskoj 1945.—1948. godine, MARIJAN MATICKA, Filozofski fakultet, Zagreb, 1987.