Westfalskim mirom¹ završen je jedan od najrazornijih ratova u europskoj povijesti, Tridesetogodišnji rat (1618. - 1648.), koji je odnio oko osam milijuna života.

Proces pregovaranja o miru bio je težak i trajao je dugo. Pregovori su započeli 1645., a odvijali su se u dva grada, Osnabrücku sa Šveđanima i Münsteru s Francuzima jer su se zaraćene strane htjele sastati na teritoriju koji su kontrolirali. U pregovorima je sudjelovalo 109 delegacija.

Glavna načela Westfalskog mira bila su:

– Sve strane priznat će Augsburški mir iz 1555.², kojim je svaki knez imao pravo odrediti vjeru svoje države, s tim da je uklonjen ius reformandi: podanici više nisu bili prisiljeni slijediti vjeru svog vladara, a vladarima je bilo dopušteno birati između katoličanstva, luteranstva i kalvinizma.

– Dan 1. siječnja 1624. definiran je kao datum određivanja dominantne religije u državi. Sva crkvena imovina trebala je biti vraćena u stanje iz 1624., a kršćanima koji su živjeli u kneževinama gdje nije bila ustanovljena crkva, bilo je zajamčeno pravo prakticiranja svoje vjere privatno, kao i javno u određenim satima.

– Francuska i Švedska priznate su kao jamci carskog ustava s pravom intervencije.

Glede teritorijalnih promjena, na štetu Svetog Rimskog Carstva, područja pod habsburškom kontrolom, teritorijalno su se proširili Bavarska, Saska i Brandenburg (Sveto Rimsko Carstvo izgubilo je oko 100.000 km2 teritorija). Neovisnost je priznata Republici Ujedinjene Nizozemske. Francuska je zadržala biskupije Metz, Toul i Verdun blizu Lorraine, dobila je gradove Décapole u Alsaceu (osim Strasbourga, biskupije Strasbourg i Mulhouse) i grad Pignerol u blizini španjolskog vojvodstva Milana. Švedska je dobila odštetu od pet milijuna talira, koje je prvenstveno koristila za plaćanje svojih vojnih snaga. Švedska je nadalje dobila Zapadnu Pomeraniju (koja se od tada nazivala Švedska Pomeranija), Wismar i prinčevske biskupije Bremena i Verdena kao nasljedne feude. Time je Švedska dobila mjesto i pravo glasa u Carskoj skupštini Svetog Rimskog Carstva (međutim, u nekim dijelovima tekst ugovora bio je dvosmislen: da bi izbjegao pripajanje Bremena, Bremen je zahtijevao posredništvo Carstva, koje je to učinilo i odvojilo grad od biskupije Bremena, što je dovelo do švedsko-bremenskih ratova 1653. i 1654.).

Ovim Mirom Švicarska Konfederacija postigla je pravnu neovisnost od Svetog Rimskog Carstva, iako je bila de facto neovisna od Baselskog sporazuma (1499.), ukinute su zapreke za trgovinu koje su ustanovljene tijekom rata, a Rajnom je zajamčen određeni stupanj slobodne plovidbe.

Osim što je označio kraj rata, Westfalski mir ograničio je autoritet rimsko-njemačkog cara, izmijenio je političku ravnotežu u Europi ojačavši utjecaj Francuske i Švedske, pridonio je širemu poimanju slobode savjesti i vjerskoj snošljivosti, dok je naglašavanjem državnog suvereniteta i suradnje postao temelj novog europskog poretka, zasnovanog na načelu ravnopravnosti država.