Urotu protiv njega skovali su vojnici Pretorijanske garde, senatori i i dvorjani s ciljem da vrate Rimsku Republiku. Pokušaj im je propao jer su pretorijanci Kaligulina ujaka, Klaudija, proglasili novim rimskim carem. Naime, Kaligula je ubijen na putu k svojim odajama, a prema priči, u metežu koji je nastao na dvoru nakon ubojstva, Klaudija su vojnici našli skrivenog iza zavjese te su ga odmah istog dana proglasili svojim carem, odveli u svoj logor i stavili pod svoju zaštitu. Međutim, postoje i pretpostavke da je Klaudije bio i sam urotnik u ubojstvu. Bilo kako bilo, Senat se odmah sastao radi odlučivanja o daljnjoj sudbini Carstva. Kako su, međutim, pretorijanci stali iza Klaudija (a on im je tu vjernost i platio) Senatu nije preostalo ništa drugo nego ga proglasiti carem, 25. siječnja 41. godine.

Klaudije, koji je odrastao prezren od svoje obitelji i javnosti, bio predmet izrugivanja i podsmijeha zbog svojih fizičkih nedostataka (šepao je, zamuckivao, slinio te se tresao), u svojoj pedesetoj godini preuzeo je vlast nad Carstvom, kojim je vladao 13 godina, do 13. listopada 54. godine, kada je umro pod nejasnim okolnostima (smatra se da je ubijen trovanjem).

Iako je pod čudnim okolnostima došao na vlast, Klaudije se pokazao dostojnim carskog naslova. Pripajanjem provincija Tracije, Noricije, Licije, Judeje i Mauretanije Carstvo se po prvi put proširilo od doba vladavine cara Augusta, a njegovo osvajanje Britanije bio je njegov najveći uspjeh. Kada je riječ o upravljanju, bitno je poboljšao rad sudova. Produžio je vrijeme i ljetnog i zimskog zasjedanja sudova, a donesen je i zakon prema kojem su osim dotadašnjih tuženika, u gradu za cijelo vrijeme suđenja morali ostati i tužitelji. Dob porotnika podigao je na 25 godina kako bi u suđenju sudjelovale iskusnije osobe. Bio je poznat po tome da je i sam sudjelovao u puno suđenja. Ipak, zamjeralo mu se neprimjereno miješanje u slučajeve i odstupanje od zakona. Rješavao je i sporove među provincijama. Poznat je slučaj spora između Grka i Židova u Aleksandriji, koji je rezultirao poznatim pismom Aleksandrijcima, u kojem je Židovima potvrdio prava u Aleksandriji, ali im je zabranio daljnje masovno useljavanje obitelji. Međutim, kada je riječ o Židovima u Rimu, dao ih je protjerati, najvjerojatnije zbog istih razloga kao u nekoliko navrata prije njegove vladavine - njihovih agresivnih misionarskih pothvata. Jedna od zamjerki njegovu vladanju bila je i da je olako davao rimsko državljanstvo građanima iz pokorenih provincija. S druge strane, u slučajevima prikazivanja lažnog državljanstva bio je okrutan u kažnjavanju. Za vrijeme svoje vladavine izdao je niz edikata, od različitih savjeta do moralnih osuda. Među tim ediktima bilo je i onih koji su se bavili pitanjem robova. Tako je odredio da robovi koji su ostavljeni da umru, umjesto da im se pruži pomoć, bili bi slobodni u slučaju ozdravljenja, a vlasnici koji bi ubili roba umjesto da ga liječe, bili bi odgovorni za ubojstvo.

Njegov odnos sa Senatom, rimskom vladajućom i savjetodavnom skupštinom, nikad nije bio odnos međusobnog povjerenja. Taj odnos svakako je obilježio način Klaudijeva dolaska na vlast (takoreći podmićivanjem vojske i pretorijanskog dovođenja Senata pred gotov čin) zbog čega ga Senat nikada nije u cijelosti prihvatio. Iako se Klaudije silno trudio udovoljiti mu - za vrijeme sjednica sjedio je među senatorima, odbio je ime imperatora, dopustio je Senatu da izda svoju kovanicu, makedonsku i ahajsku provinciju vratio je pod njegovu kontrolu, mnogi su ga u Senatu mrzili i više puta spletkarili su protiv njega. Klaudije je na kraju smanjio ovlasti Senata i bitno koncentrirao vlast u svojim rukama.