10.04.2020.

Vremeplov: Utrechtski mir – 11. travnja 1713.

Smrt španjolskog kralja Karla II., posljednjeg habsburškog monarha na španjolskom prijestolju,
dovela je do „rata za španjolsko nasljeđe“ (od 1701. do 1714).

Naime, Karlo II. nije imao djece te je za svog nasljednika odredio Filipa, vojvodu od Anjoua i unuka francuskog kralja Luja XIV.
Tome se usprotivio Leopold I. Habsburški, koji je htio zaštititi pravo svoje dinastije na španjolsko prijestolje. S obzirom na to da je Lujeva ekspanzionistička politika postajala sve agresivnija, druge europske države, ponajprije Engleska i Ujedinjene Provincije Nizozemske stale su na austrijsku stranu kako bi spriječile jačanje Francuske, dok su im se druge zemlje pridruživale zbog dobivanja novih ili zaštite postojećih teritorija. Trinaestogodišnji rat odnio je oko 400.000 života, a vođen je i u Sjevernoj Americi (poznat kao „rat kraljice Ane“). Okončan je potpisivanjem Utrechtskog mira, koji je činilo više ugovora između zaraćenih strana. Ugovor iz Utrechta od 11. travnja 1713., između Francuske i Velike Britanije čini središnju točku Utrechtskog mira. Njime je osim uređenja odnosa između Francuske i Španjolske potvrđena oporuka Karla II. da burbonski kandidat, Filip, bude španjolski kralj Filip V. te je putem međusobnog „odricanja“ s francuske i španjolske strane onemogućena bilo kakva buduća unija između tih dviju zemalja. Tako je člankom VI. Ugovora navedeno: „S obzirom na to da je najrazorniji plamen rata, koji mora ugasiti ovaj mir, nastao poglavito iz činjenice da sigurnost i sloboda Europe ni na koji način ne mogu podnijeti Uniju Kraljevina Francuske i Španjolske pod jednim i istim kraljem i kako je to konačno provedeno uz pomoć božanske sile, na osnovi najozbiljnijeg primjera njezina Svetog Veličanstva Velike Britanije i uz suglasnost najkršćanskijeg (tj. francuskog) i katoličkog (tj. španjolskog) kralja, ovo se zlo u svako doba treba otkloniti putem Odricanja koje će se dati u najučinkovitijem obliku i biti izvršeno na najsvečaniji način, od kojih je tenor sljedeći.“ Nakon toga uslijedili su tekstovi patenta kralja Luja XIV., koji priznaje Odricanje, Odricanje Filipa V, Kralja Španjolske, i dr. Potom se u članku VI., nadalje, navodi: „Sada kada je to propisano i određeno prethodnim Odricanjem (koje uvijek mora imati snagu pragmatičnog, temeljnog i nepovredivog prava), ni u jednom trenutku, ni sam katolički kralj ni bilo tko iz njegove loze neće nastojati steći krunu Francuske ili sjesti na njezino prijestolje;....“ Francuska je Britaniji priznala hannoversku lozu na britanskom prijestolju i obvezala se ne podupirati težnje Stuarta, a Britanija je dobila pravo monopola na uvoz određenog broja robova u španjolske američke kolonije. Ovim i ostalim ugovorima regulirane su i brojne teritorijalne promjene. Tako je Velika Britanija od Francuske preuzela Hudsonov zaljev, otok Svetoga Kristofora, Novu Scotiu (Akadiju) i Newfoundland, a od Španjolske Gibraltar i Menorcu. Habsburška Monarhija dobila je dotadašnju Španjolsku Nizozemsku, današnju Belgiju, zatim Sardiniju te vlast nad Lombardijom i Napuljem. Vojvodi od Savoje jamčili su se već stečeni posjedi iz 1703., a dobio je do tada španjolsko Kraljevstvo Sicilije. Utrechtski mir (svi njegovi ugovori) bili su temelj europske diplomacije u sljedećih 80 godina. Naknadno je dolazilo do modifikacija ugovora, među kojima su najveće promjene bile u Italiji.