U preambuli Ustava navedeno je sljedeće:

Mi, narod Kosova, odlučni smo u izgradnji budućnosti Kosova kao, slobodne, demokratske i miroljubive zemlje koja će biti domovina svim svojim građanima; posvećeni stvaranju države slobodnih građana koja će jamčiti prava svakom građaninu, građanske slobode i jednakost svakog građanina pred zakonom; posvećeni državi Kosovo kao državi ekonomskog blagostanja i društvenog prosperiteta; uvjereni da će država Kosovo doprinijeti stabilnosti regije i cijele Europe stvaranjem dobrosusjedskih odnosa i suradnjom sa svim susjednim državama; uvjereni da će država Kosovo biti dostojan član porodice miroljubivih država svijeta; s namjerom da država Kosovo u potpunosti sudjeluje u procesima euroatlantskih integracija; na svečan način, odobravamo Ustav Republike Kosovo.

Prema članku 5. Ustava, službeni jezici u Republici Kosovo su albanski i srpski jezik, dok turski, bosanski i romski jezik imaju status službenih jezika na općinskoj razini ili će biti korišteni kao službeni na svim razinama, u skladu sa zakonom. Temeljne vrijednosti određene su člankom 7., sukladno kojem se kosovski ustavni poredak zasniva na načelu slobode, mira, demokracije, jednakosti, poštovanja ljudskih prava i sloboda, vladavine prava, nediskriminacije, prava vlasništva, zaštite okoliša, socijalne pravde, pluralizma, podjele vlasti i tržišne ekonomije kao i ravnopravnost spolova. Kosovski ustav manjine definira kao zajednice čija su prava regulirana u članku 57. Ustavom priznate zajednice su zajednice Srba, Turaka, Bošnjaka, Roma, Aškalija, Egipćana i Goranaca.

Ustavom Kosova zaokružen je proces osamostaljenja i stjecanja neovisnosti ove države od Republike Srbije, u čijem se sastavu s različitim statusima i s manjim prekidima nalazila od kraja Balkanskih ratova, 1913. Svoj je položaj narod Kosova tijekom Drugog svjetskog rata odredio na zasjedanju Oblasnog odbora Kosova i Metohije 1945., zaključkom da će se priključiti federalnoj Srbiji u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije sa statusom autonomije. Nakon rata, Ustavom FNRJ iz 1946., Kosovo i Metohija postaju autonomna oblast u sastavu Narodne Republike Srbije, da bi Ustavom SFRJ iz 1963. dobila status i naziv Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Prvi nemiri na Kosovu zbog neravnopravnog položaja dogodili su se 1968., kada su kosovski Albanci, na državni blagdan susjedne Albanije, izašli na ulice tražeći status republike. Nemiri su ugušeni, a Ustavom SFRJ iz 1974., Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija postaje Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo, dobivši veći stupanj autonomije i pravo veta u srpskoj skupštini. Nemiri krajem 1989. pokrenuli su lavinu događanja koji su u sljedećem desetljeću odredili sudbinu Jugoslavije, a time i sudbinu njezinih republika. Devedesete godine obilježili su sukobi između jugoslavenskih (srpskih) snaga i albanske gerile, koji su kulminirali 1996. otvorenim građanskim ratom. Nakon NATO-ova bombardiranja Srbije i preuzimanja Kosova, Rezolucijom 1244, Ujedinjeni narodi stavljaju Kosovo pod svoj protektorat. Dana 17. veljače 2008. Kosovska skupština proglasila je neovisnost Kosova, a sljedećeg dana stigla su prva priznanja. Republika Hrvatska je u okviru Zajedničke izjave između nje i Republike Mađarske i Bugarske najavila priznanje neovisnosti, što je Vlada RH istog dana i učinila na svojoj sjednici. Do danas Kosovo je priznalo 97 država. Republika Srbija to nije učinila do danas.