Na konferenciji su sudjelovala 44 predstavnika vlada zemalja svijeta, a njih 37 je posljednjeg dana konferencije, 16. studenoga 1945. potpisalo Ustav Organizacije. Ustav UNESCO-a stupio je na snagu 4. studenoga 1946., nakon što ga je ratificiralo dvadeset zemalja članica. Glavni cilj osnivanja UNESCO-a je doprinos miru i sigurnosti putem međunarodne suradnje u području obrazovanja, umjetnosti, znanosti i kulture.

Korijeni UNESCO-a sežu do Društva naroda, koje je 1922. osnovalo Međunarodno povjerenstvo o intelektualnoj suradnji, a ono je, pak, osnovalo Međunarodni institut za intelektualnu suradnju, kao svoje izvršno tijelo. Nakon potpisivanja Atlantske povelje i Deklaracije o Ujedinjenim narodima, ministri obrazovanja savezničkih zemalja započeli su sastanke u smjeru osnivanja krovne organizacije za područja obrazovanja, znanosti i kulture, među kojima se za to osobito zalagao Rab Buttler, ministar obrazovanja Ujedinjenog Kraljevstva, koji je ujedno imao i velik utjecaj na razvoj UNESCO-a.

Ustav UNESCO-a započinje Preambulom, u kojoj je navedeno sljedeće:

„Budući da ratovi počinju u umovima ljudi, u umovima ljudi moraju se ugraditi obrane za mir;

budući da je nepoznavanje načina života drugih kroz povijest bilo ishodištem sumnji i nepovjerenja među narodima pri čemu su se njihove nesuglasice prečesto pretvarale u rat;

budući da je veliki i strašni rat koji je upravo završio omogućen negiranjem demokratskih ideala o dostojanstvu, jednakosti i međusobnom poštovanju ljudi i željom da ih se, iskorištavanjem neznanja i predrasuda, zamijeni dogmom nejednakosti rasa i ljudi;

budući da su širenje kulture i obrazovanje čovječanstva za pravdu, slobodu i mir nužni za ljudsko dostojanstvo i predstavljaju svetu dužnost koju sve nacije moraju ispunjavati u duhu međusobne pomoći i brige;

budući da mir utemeljen isključivo na političkim i ekonomskim dogovorima vlada ne bi bio mir koji bi mogao osigurati jednoglasnu, trajnu i iskrenu potporu naroda svijeta, zbog čega se, ako ne želi propasti, mora zasnivati na intelektualnoj i moralnoj solidarnosti;

iz ovih razloga, države stranke ovog Ustava, vjerujući u pune i jednake mogućnosti obrazovanja za sve, s bezgraničnom težnjom za objektivnom istinom i slobodnom razmjenom ideja i znanja, složne su i odlučne razvijati i povećavati sredstva komunikacije među svojim narodima i koristiti ih u cilju uzajamnog razumijevanja i istinskog i savršenijeg poznavanja života drugih,

kao posljedica toga, one ovime stvaraju Organizaciju Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu u svrhu unaprjeđenja, kroz obrazovne, znanstvene i kulturne odnose naroda svijeta, ciljeva međunarodnog mira i opće dobrobiti čovječanstva zbog kojih se ustanovljava Organizacija Ujedinjenih naroda i koje proklamira njezina Povelja.“¹

UNESCO-om upravlja Opća konferencija, koju čine sve zemlje članice i pridružene članice. Opća konferencija održava se svake dvije godine kako bi donijela program organizacije i proračun. U nadležnosti Opće konferencije je izbor članova Izvršnog odbora te imenovanje Generalnog direktora koji upravlja ovom Organizacijom. Od svog nastanka do danas UNESCO je donio niz konvencija iz područja svog djelovanja, poput Konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju, Konvencije o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara i dr.

UNESCO danas čine 193 zemlje članice i 12 pridruženih članica. Većina zemalja ustanovila je stalne misije pri UNESCO-u te imaju svoja nacionalna povjerenstva za UNESCO, čija je uloga povezivanje vladinih i nevladinih tijela sa samom Organizacijom.