Pod njegovim vodstvom Crna Gora nastavila je borbu za potpunu samostalnost od Otomanskog Carstva, što se i dogodilo nakon slavne bitke na Grahovcu, 1858. De facto neovisnost, Crna Gora stekla je sljedeće godine, razgraničenjem s Otomanskim Carstvom. Ta neovisnost potvrđena je tek 1878. međunarodnim priznanjem na Berlinskom kongresu. Priznanje se odvilo pod vladavinom kneza Nikole I. Petrovića, koji je na prijestolje došao 1860., nakon ubojstva svog strica Danila^[1]. Unutarnje, ali i vanjske okolnosti navele su kneza da pristupi izradi ustava. Na blagdan sv. Nikole (u Crnoj Gori, na Nikoljdan), 19. prosinca 1905. knez je sazvao Narodnu skupštinu na kojoj je »Prijestolnom besjedom svome narodu« obznanio da mu je dao Ustav i da je dosadašnji oblik vladavine zamijenio ustavnim i parlamentarnim sustavom. To je prvi Ustav Knjaževine Crne Gore, a kako je donesen na blagdan sv. Nikole, tako se naziva i Nikoljdanski ustav.

Ustav ima 15 odjeljaka, s ukupno 222 članka. Njime je uređena organizacija vlasti, oblik vladavine, državni simboli, položaj vjerskih zajednica, ljudska i građanska prava te odredbe o promjeni Ustava i prijelazni režim.

Člankom 1. Ustava određeno je da je Kneževina Crna Gora nasljedna ustavna monarhija s narodnim predstavništvom. Knez Gospodar je poglavar države i kao takav ima sva prava državne vlasti, a obavlja ih prema odredbama ustava, nedodirljiv je i iznad svih odgovornosti te ne može biti tužen (članak 2. Ustava). Člankom 3. određeno je da Knez Gospodar obavlja zakonodavnu vlast s Narodnom skupštinom. On postavlja i razrješava ministre (članak 104.), a Ministarsko vijeće (na crnogorskom: Ministarski savjet) stoji na čelu državne službe te je neposredno pod Knezom Gospodarom (članak 105.), dok je Državno vijeće (na crnogorskom: Državni savjet) sastavljeno od šest članova koje, također, postavlja Knez Gospodar (članak 118.). Četrnaestim dijelom Ustava uređena su »Ustavna prava crnogorskih državljana« - jednakost pred zakonom, jamstvo osobne slobode, pravo na nepovredivost doma, ukidanje smrtne kazne za »čisto političke krivce«, slobodu misli, govora i dr. Biračka prava nalaze se u Drugom dijelu Ustava, koji uređuje Narodno predstavništvo, i svaki crnogorski punoljetni državljanin ima pravo birati narodnog poslanika bez obzira na to koliko plaća »dacija«, tj. poreza, s tim da su biračka prava uskraćena zatvorenicima i onima koji su zbog prijestupa izgubili građanska prava (dok traje osuda), oni koji su pod bankrotom, starateljstvom te koji su bez dopuštenja crnogorske vlade stupili u stranu službu (članci 48. i 49.). Državna vjera uređena je u Prvom dijelu i ona je istočno-pravoslavna, a crnogorska je crkva autokefalna i ne ovisi ni o kojoj stranoj Crkvi, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Također, sve su ostale priznate vjeroispovijesti slobodne (članak 40.), a Knez Gospodar njihov je zaštitnik (članak 6.). Iako je Ustavom dana neograničena vlast knezu, njegova važnost ogleda se u započinjanju »ustavnog života« u Crnoj Gori  te je njime tako započela povijest pisane ustavnosti u Crnoj Gori.

[1] Na kneza Danila izvršen je atentat u Kotoru (tada u sastavu Austro-Ugarske) 1860. Kneževsku titulu naslijedio je vojvoda Mirko Petrović Njegoš, koji ju je odbio u korist sina, Nikole I. Petrovića.