15.10.2021.

Vremeplov: Ustav Crne Gore – 19. listopada 2007.

Nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), Crna Gora je odlukom Skupštine SFRJ, 27. travnja 1992., kao republika ušla u zajednicu s Republikom Srbijom tvoreći federaciju pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija.

Međunarodna zajednica odricala je toj zemlji pravo države sljednice SFRJ, ali ne i pravo samostalne države i 2000. godine SR Jugoslavija primljena je u članstvo Ujedinjenih naroda. Godine 2003. SR Jugoslavija transformira se u državnu zajednicu nazvanu Državna zajednica Srbija i Crna Gora, koja je po svojoj naravi bila konfederacija. Ustavna povelja, kojom je uređen pravni okvir djelovanja i postojanja te zajednice, omogućavala je da svaka od članica traži punu neovisnost putem referenduma, koji se mogao održati najranije 2006. godine. Crna Gora je to pravo iskoristila, i na referendumu održanom 21. svibnja 2006. izglasala je svoju neovisnost. Zakonitost referenduma bila je uvjetovana izlaznošću preko 50 % upisanih birača, i odluku o neovisnosti moralo je podržati preko 55 % izašlih birača. Na referendumsko pitanje: “Želite li da Republika Crna Gora bude neovisna država s punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”, potvrdan odgovor („DA“) dalo je 55,5 % birača, a negativan („NE“) 44,5 % od ukupno 86,3 % odazvanih birača. Dana 3. lipnja 2006. Skupština Republike Crne Gore donijela je Odluku o proglašenju nezavisnosti Republike Crne Gore i Deklaraciju nezavisne Republike Crne Gore (naziv na crnogorskom).

Dana 19. listopada 2007. Ustavotvorna skupština Republike Crne Gore donijela je Ustav Crne Gore, koji je proglašen 22. listopada 2007.

Prema Ustavu1, Crna Gora je „nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine“ te „građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava“ (članak 1. Ustava). Nositelj suverenosti je „građanin koji ima crnogorsko državljanstvo“ koji „vlast ostvaruje neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika“ (članak 2. stavak 1. i 2. Ustava). Sukladno članku 5.: „glavni grad Crne Gore je Podgorica“, a „prijestonica Crne Gore je Cetinje“. Podjela vlasti uređena je člankom 11. Ustava, prema kojem se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Zakonodavnu vlast provodi Skupština, izvršnu Vlada, a sudsku vlast provodi sud. Odnos vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli. Crnu Goru predstavlja predsjednik Crne Gore, a ustavnost i zakonitost štiti Ustavni sud. Konačno, u istom članku propisano je da su vojska i sigurnosne službe pod demokratskom i građanskom kontrolom. Službeni jezik Crne Gore je, sukladno članku 12. Ustava, crnogorski jezik, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, dok su u službenoj uporabi srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

U članku „Tri različita ustavna uređenja Crne Gore“, autor Mijat Šuković navodi kako „u ustavno utvrđenom imenu države Crne Gore nema odrednice da je „republika“. Iako to nije izričito utvrđeno u njenom ustavnom imenu, ustavno jeste utvrđeno da je ona republika. U prvom članu Ustava utvrđeno je da je Crna Gora država „republikanskog oblika vladavine“. To izričito kazuje i ustavno propisani način na koji predsjednik države ostvaruje određene mu funkcije.“2

Godine 2013. Skupština Crne Gore donijela je amandmane I - XVI na Ustav Crne Gore kojim se u odnosu na Ustav iz 2007. najviše zadiralo u pitanja uređenja sudbene vlasti i funkcioniranja Ustavnog suda Crne Gore.

 

1 Dijelovi iz Ustava Crne Gore citirani su na crnogorskom jeziku – izvor: https://api.skupstina.me/media/files/1605826428-ustav-crne-gore.pdf, pristupljeno 13. listopada 2021.
2 Mijat Šuković, „Tri različita ustavna uređenja Crne Gore„, Revus [Mrežno izdanje], 11 | 2009, Datum mrežne objave: 31 janvier 2012, pristupljeno 13 octobre 2021. URL: http://journals.openedition.org/revus/1092; DOI: https://doi.org/10.4000/revus.1092.