Zabrana međurasnih brakova ozakonjena je u pojedinim državama SAD-a u rano kolonijalno doba, a u 16 njezinih država (većinom južnih) bila je na snazi sve do 12. lipnja 1967., kada ju je Vrhovni sud SAD-a u slučaju Loving protiv Virdžinije kao neustavnu ukinuo. Vodeći presedan do tada po tom pitanju bio je slučaj Pace protiv Alabame iz 1883., u kojem je tadašnji Vrhovni sud zauzeo stajalište da zakoni o zabrani međurasnih brakova (na engl. »antimiscegenation laws«) ne krše Ustav odnosno nisu diskriminatorni u odnosu na pojedinu rasu jer se podjednako primjenjuju i na bijelce i na nebijelce. Zakoni o zabrani međurasnih brakova predviđali su zatvorske kazne i do deset godina, visoke novčane kazne, a brakovi su smatrani ništetnim ili nepostojećim. 

Kada je slučaj bračnog para Loving došao pred američki Vrhovni sud, u Virdžiniji, u kojoj je par Loving živio i u kojoj su se upoznali i zaljubili, na snazi je bio Zakon o rasnom integritetu iz 1924. godine. Taj je zakon prigodom rođenja nalagao rasni opis osoba na dvije vrste - bijele i obojene, a rasa je definirana na temelju »pravila o jednoj kapi« (kap »crne« ili »crvene« krvi u nasljeđu svrstavala je osobu u obojene) te je zabranjivao brak između bijelaca i obojenih. Da bi izbjegli zabranu, Mildred i Richard Loving oženili su se 1958. u Washingtonu D. C. Kada je policija upala u njihov dom, par im je pokazao vjenčani list, koji, nažalost, nije bio valjan u Virdžiniji. Oženivši se, par je prekršio ne samo zabranu međurasnog braka, nego i zabranu sklapanja braka izvan države i vraćanja u državu. Zbog toga jer su »kohabitirali kao muž i žena, protivno miru i dostojanstvu Commonweaeltha«, osuđeni su na jednogodišnju zatvorsku kaznu, koja se neće izvršiti pod uvjetom da napuste Virdžiniju i u nju se ne vrate zajedno najmanje 25 godina. Par se preselio u Washington, ali zbog nemogućnosti da zajedno putuju obiteljima u Virdžiniju, društvene izolacije i novčanih teškoća, Mildred Loving je uz pomoć Američke unije za građanske slobode pokrenula postupak stavljanja izvan snage kaznenih osuda zbog kršenja XIV. ustavnog amandmana o jednakoj zaštiti. Lokalni sud zahtjev je odbio istaknuvši sljedeće: »Svevišnji Bog stvorio rase, bijelu, crnu, žutu, malajsku i crvenu i smjestio ih na odvojene kontinente. Nema razloga da se zbog tih brakova upleće u njegov aranžman. Činjenica da je Bog razdvojio rase, pokazuje da nije želio da se one miješaju.« Iako je viši sud ublažio kaznu, i dalje ju je smatrao zakonitom i ustavnom. Bračni par Loving nije stao na tome i išao je do Vrhovnog suda. Na usmenoj raspravi njihov je odvjetnik Sudu prenio poruku Richarda Lovinga: »Gospodine Cohen, recite Sudu da ja volim svoju ženu i jednostavno nije pravično da ne mogu s njom živjeti u Virdžiniji.« Jednoglasnom odlukom od 12. lipnja 1967., Vrhovni sud odbio je argument Virdžinije da zakon koji jednako brani brak i bijelcima i ostalim rasama i predviđa iste kazne za njihove počinitelje, ne može biti diskriminatoran. Utvrđujući te odredbe neustavnim, Vrhovni sud je istaknuo: 

»Brak je jedno od 'osnovnih ljudskih građanskih prava', 'temeljno za naše postojanje i opstanak' ... uskraćivati ovu temeljnu slobodu na tako neprihvatljivoj osnovi kao što su rasne klasifikacije koje postoje u ovim zakonima, klasifikacije koje direktno podrivaju načelo jednakosti u četrnaestom amandmanu, jest zasigurno lišavanje svih građana Države slobode bez prava na pravičan postupak. Prema našem Ustavu, sloboda oženiti ili ne oženiti osobu druge rase u vlasti je pojedinca, koju država ne smije kršiti.«

Sud je zaključio da su zakoni o zabrani međurasnih brakova rasistički i doneseni u cilju održanja bijele supremacije. Danas se 12. lipnja u SAD-u neslužbeno slavi kao Loving dan - dan ukidanja zabrane međurasnih brakova. 

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Loving_v._Virginia, pristupljeno 5. lipnja 2018.