Ugovorom iz Maastrichta, zemlje potpisnice, „odlučne da označe novu fazu u procesu europske integracije koji je započeo osnivanjem Europskih zajednica“, „želeći dodatno unaprijediti demokratsko i učinkovito funkcioniranje institucija“, „odlučivši da ostvare jačanje i konvergenciju svojih gospodarstava i uspostave ekonomsku i monetarnu uniju, uključujući jedinstvenu i stabilnu valutu u skladu s odredbama ovog Ugovora i Ugovora o funkcioniranju Europske unije“, da „ustanove građanstvo zajedničko svim državljanima njihovih zemalja“ i „provode zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku koja uključuje postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike“, da „olakšaju slobodno kretanje osoba“, i da „nastave s procesom stvaranja sve tješnje povezane unije između naroda Europe u kojoj se odluke donose na razini što je moguće bližoj građanima, sukladno načelu supsidijarnosti“ (dijelovi iz Preambule Ugovora), predviđaju poduzimanje daljnjih koraka radi unaprjeđenja europske integracije.

Ugovor ima sedam glava. U prvoj Glavi, naslovljenoj Zajedničke odredbe, člancima od A do F, između ostalog, uređuje se osnivanje Europske unije (Članak A), određuju njezini ciljevi (članak B), način funkcioniranja Europskog parlamenta, Vijeća, Komisije i Suda pravde (članak E) i dr. U Glavi II., koja nosi naslov Odredbe koje mijenjaju Ugovor kojim se osniva Europska ekonomska zajednica u cilju uspostavljanja Europske zajednice, člankom G. mijenja se Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice u cilju stvaranja Europske zajednice. Glavama III. i IV. mijenjaju se ugovori kojima se osnivaju Europska zajednica za ugljen i čelik i Europska zajednica za atomsku energiju (članci H. i I.). Glava V. Ugovora nosi naslov Odredbe o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (članci od J. do J.11.), a Glava VI. Odredbe o suradnji na području pravosuđa i unutarnjih poslova (članci od K do K.9.). U oba slučaja zemlje članice obvezuju se „obavještavati i savjetovati jedna drugu u okviru Vijeća“. Glavom VII. daju se Završne odredbe (članci od L. do S.)

U okviru prvog stupa koju čini Europska zajednica, zadaća Zajednice bila je osigurati dobro funkcioniranje zajedničkog tržišta te, između ostaloga, skladan, uravnotežen i održiv razvoj gospodarskih aktivnosti, visoku razinu zaposlenosti i socijalne zaštite kao i jednakost između muškaraca i žena. Drugi stup, zajednička vanjska i sigurnosna politika, zasniva se na modelu suradnje na međuvladinoj razini s ciljem očuvanja zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa, neovisnosti i cjelovitosti Unije u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda i dr. Konačno, u odnosu na treći stup, koji se odnosi na suradnju u području pravosuđa i untarnjih poslova, suradnja obuhvaća područja vezana uz pravila za prijelaz vanjskih granica Zajednice i jačanje kontrole, borbu protiv terorizma, teških kaznenih djela, trgovine drogom i međunarodnih prijevara, pravosudnu suradnju u kaznenim i građanskim stvarima, stvaranje Europskog policijskog ureda (Europola) opremljenog sustavom za razmjenu informacija među policijama država članica, borbu protiv nezakonitog useljavanja i zajedničku politiku azila².

Ugovor iz Maastrichta predstavljao je prekretnicu u odnosima zemalja članica triju europskih zajednica uspostavivši temelje za jaču gospodarsku i političku integraciju među državama članicama EU-a. Mijenjan je Ugovorom iz Amsterdama (1997.), Ugovorom iz Nice (2001.) te Ugovorom iz Lisabona (2007.