Unatoč pozivu, Španjolci su zahvaljujući papi Aleksandru VI., bulama o darovanju od 3. i 4. svibnja 1493.¹, takoreći, dobili monopol nad Novim svijetom. Papa je išao u korist Španjolaca povukavši demarkacijsku crtu na sto liga prema zapadu i jugu. Portugalski kralj Ivan II. nije se obazirao na to i o podjeli je odlučio neposredno pregovarati. Iako je u pregovorima kao početnu točku prihvatio papinu bulu, Ugovorom iz Tordesillasa, potpisanim 7. lipnja 1494., kralj Ivan II. uspio je graničnu crtu povući za 270 liga prema zapadu, čime je zaštitio portugalsku rutu duž afričke obale i tako omogućio Portugalu prava na zemlje koje danas čine istočni dio Brazila. Točnije, Ugovorom je dogovorena crta razgraničenja na 46. meridijanu, zapadno od Greenwicha i predstavljala je jednu trećinu udaljenosti od Zelenortskih otoka do otoka koje je otkrio Kristofor Kolumbo na svom prvom putovanju (Kuba). Ugovorom iz Tordesillasa bitno je modificirana papina Bula o darovanju iz 1493., a sam Ugovor potpisan je bez savjetovanja s papom Aleksandrom II. Njegovu valjanost priznao je njegov nasljednik, papa Pio II. bulom Ea quae pro bono pacis od 24. siječnja 1506., zbog čega se demarkacijska linija naziva i „papina linija demarkacije“.

Ugovorom je, između ostalog, navedeno:

„Budući da između spomenutih lordova, njihovih konstituenata, postoji određena kontroverza o tome koje se zemlje, od svih onih otkrivenih u moru oceana do danas na datum ovog ugovora, odnose na svaki od navedenih dijelova; stoga, radi mira i sloge, i radi očuvanja odnosa i ljubavi navedenog kralja Portugala prema spomenutom kralju i kraljici Kastilje, Aragona i dr., … sklopili su savez i složili se da se granica ili ravna crta odredi i povuče na sjever i jug, od pola do pola, na spomenutom oceanskom moru, od Arktika do Antarktičkog pola.

Ova granica ili crta bit će povučena ravno, …., na udaljenosti od tristo sedamdeset liga zapadno od Zelenortskih otoka, računajući u stupnjevima. . . i sve zemlje, i otoci i kopna, koje je već pronašao i otkrio, ili će ih pronaći i otkriti kasnije, spomenuti kralj Portugala i njegova plovila s ove strane navedene crte i vezana kao što je gore navedeno, prema istoku, bilo na sjevernoj ili južnoj zemljopisnoj širini, na istočnoj strani navedene granice, pod uvjetom da se navedena granica ne prijeđe, pripast će i ostati u posjedu te se zauvijek odnositi na, navedenog kralja Portugala i njegovih nasljednika.

I sve ostale zemlje, i otoci i kopna, pronađene ili koje će se naći nakon toga. . . . spomenutim kraljem i kraljicom Kastilje, Aragona i dr. i njihovim plovilima, na zapadnoj strani navedene granice, određenoj kao gore, nakon što prođu navedenu granicu prema zapadu, bilo na sjevernoj ili južnoj geografskoj širini, pripada . . . spomenutom kralju i kraljici Kastilje, itd. i njihovim nasljednicima.“²

Obje zemlje poštovale su ugovor i linija razgraničenja nije bila strogo provođena. Primjerice, Španjolska se nije protivila portugalskoj ekspanziji u Brazilu preko meridijana, ali je zato pokušala zaustaviti portugalsko napredovanje u Aziji, tvrdeći da meridijan prolazi oko svijeta, dijeleći cijeli svijet na pola, a ne samo Atlantik. Podjela posjeda prema Ugovoru postojala je i u doba kada su obje zemlje bile pod vlašću istog kralja, između 1580. i 1640. Ugovor iz Tordesillasa prestao je važiti Ugovorom iz Madrida iz 1750.