Španjolska vlast na Floridi počela je Amerikancima smetati odmah nakon stjecanja neovisnosti SAD-a. Pretenzije prema ovom dijelu teritorija jasno je izrazio američki predsjednik Thomas Jefferson, koji je nakon kupovine Lujzijane 1803. tvrdio da je Florida bila uključena u Lujzijanu. Između 1810. i 1812., SAD je anektirao zapadnu Floridu, a nakon što je John Quincy Adams postao državni tajnik 1817., tražio je dodatni teritorij. Španjolska je dugo odolijevala američkim pritiscima, ali zbog problema u kolonijama sve više je posustajala. Iscrpljena u Pirinejskom ratu protiv Napoleona, nespremna da ulaže u Floridu kao i pritisnuta američkim naseljenicima u tom dijelu, a nadasve zabrinuta zbog granica Nove Španjolske (koja je uključivala današnji Meksiko, Srednju Ameriku i velik dio današnjih zapadnih država SAD-a) nakon što je američki general Andrew Jackson zauzeo sjeveroistočnu Floridu, Španjolska je odlučila ustupiti Floridu Amerikancima u zamjenu za rješenje graničnog spora duž Rijeke Sabine i (očuvanja) španjolskog Teksasa.

Sporazum¹, koji se sastoji od 16 članaka, potpisali su državni tajnik SAD-a, John Quincy Adams i Luis de Onis, španjolski opunomoćeni ministar u Adamsovu uredu u Washingtonu. Člankom I. Sporazuma potvrđeno je međusobno prijateljstvo dviju strana, a člankom II. određeno je sljedeće:

„Njegovo Katoličko Veličanstvo ustupa Sjedinjenim Državama u potpuno vlasništvo i suverenitet sav teritorij koji mu pripada i nalazi se istočno od Mississippija, a poznat je pod imenom Istočna i Zapadna Florida.“

Člankom III. određena je granična linija između dviju zemalja na zapadu Mississippija tako što je počinjala u Meksičkom zaljevu, na ušću rijeke Sabine u more i nastavljala se na sjever duž zapadne obale te rijeke i dr. do Južnog mora. Svi otoci na Sabini, Crvenoj i Arkanzaškoj rijeci prema, u Sporazumu, opisanom kursu pripali su Sjedinjenim Državama, s tim da je korištenje voda i navigacija Sabine u more i dr. ostalo zajedničko građanima obiju država. Istim člankom Sjedinjene Države su Španolskoj ustupile i zauvijek se odrekle prava, potraživanja i pretenzija na teritorij koji leži zapadno i južno od naznačene granične linije, a Španjolci se na isti način odriču teritorija istočno i sjeverno od navedene linije. Člankom XI. Sjedinjene Države odrekle su se svih budućih zahtjeva prema Španjolskoj tako da su se obvezale preuzeti zahtjeve za štetu svojih građana koje imaju prema Španjolskoj i obeštetiti ih do iznosa koji ne prelazi pet milijuna dolara. U povijesti se taj iznos ponegdje pogrešno smatra cijenom koju je SAD platio Španjolskoj.

Ratifikacija Sporazuma bila je odgođena na dvije godine jer je Španjolska Sporazumom htjela SAD držati podalje od revolucionarnih pokreta za oslobođenje u južnoameričkim državama.

Najzaslužnija osoba za potpisivanje Sporazuma na američkoj strani bio je John Quincy Adams², koji se sam dosjetio da se država treba širiti prema sjevernoj granici, zapadno od Rocky Mountainsa prema Tihom oceanu. U svom dnevniku od 22. veljače 1819. John Quincy Adams zapisao je: „Ovo je možda najvažniji dan u mom životu“. Nakon dužnosti državnog tajnika, John Quincy Adams izabran je za šestog predsjednika SAD-a, u razdoblju od 1825. do 1829.