Tim ratom završilo je razdoblje političkog previranja u Švicarskoj Konfederaciji, označenog kao Restauracija i Regeneracija (1814.-1847.) te je njime utrt put donošenju prvog Saveznog ustava Švicarske - proglašenog 12. rujna 1848. Restauracija je bila razdoblje obnove visokog stupnja autonomije kantona, koja je postojala prije uspostavljanja Napoleonove centralističke države – Helvetske Republike, dok se razdoblje Regeneracije odnosilo na vrijeme suprotstavljanja naraslih liberalnih pokreta tom režimu.

Liberalne ideje nadahnute Francuskom revolucijom, plodno tlo našle su u protestantskim kantonima čije je ruralno stanovništvo, u zahtjevima za jednakost, donosilo liberalne kantonalne ustave, osnažujući ih dijelom i oružanim marševima na gradove.

Što liberalnim idejama, što organiziranim marševima suprotstavili su se konzervativni katolički kantoni, njih sedam, koji su se okupili u poseban savez, tzv. Sonderbund. Budući da je osnivanje međukantonalnih saveza bilo izričito zabranjeno Konfederalnim sporazumom iz 1815., tadašnja švicarska skupština, Tagsatzung proglasila ga je neustavnim. U namjeri da ga se dokine, vojska od 100.000 pripadnika konfederalnih snaga napala je teritorij Sonderbunda i u svega nekoliko tjedana i s minimalnim žrtvama, porazila ih. Pred sam kraj rata, u skupštini su započeli razgovori o novom ustavu, koji je i donesen u ljeto 1848. Na odredbe Ustava uveliko je utjecao Ustav SAD-a i ideali Francuske revolucije. Za njega je glasovalo 15 i pol kantona, dok ih je šest bilo protiv. Švicarska je postala savezna država, uspostavljeno je načelo supsidijarnosti, prema kojem su kantoni autonomni osim u slučajevima propisanima Ustavom odnosno uspostavljena je savezna središnja vlada kojoj su kantoni predali dio svojih suverenih prava.

Vlast je podijeljena između Savezne skupštine, koju su činila dva doma – Vijeće kantona i Nacionalno vijeće, Saveznog vijeća, kojem pripada „vrhovna izvršna i upravna vlast Konfederacije“ (sastojao se od sedam članova i predsjedavajući je istovremno predsjednik Švicarske Konfederacije, na vrijeme od jedne godine, jer je riječ o rotirajućoj poziciji između članova Vijeća) te Saveznog suda, koji je činilo 11 članova izabranih na tri godine od Savezne skupštine, a u nadležnosti je imao građanske slučajeve u kojima je Konfederacija imala položaj stranke.

Nadležnost o ustavnim pitanjima bila je rezervirana za Saveznu skupštinu. Ustavom je osim kantonalnog državljanstva uvedeno i švicarsko državljanstvo te je propisana obveza jednakog postupanja prema švicarskim državljanima u svim kantonima. Kao službeni jezici priznati su njemački, francuski i talijanski.

Savezni ustav iz 1848. djelomično je revidiran 1866., a u cijelosti 1874. Ustav iz 1874. uveo je referendum na saveznoj razini. U razdoblju od 1893. do 1994. Ustav je mijenjan 12 puta. Danas je na snazi Ustav iz 1999. (stupio na snagu 1. siječnja 2000.), za koji je glasovalo 59,2 % birača i 14 od 26 kantona.