Ustav iz 1848. proglašava načelo jednakosti tako da “su svi ljudi jednaki u očima zakona”, ali pritom ne govori izričito o ženama (na njemačkom korištena je riječ Menschen), što je u praksi protumačeno kao zakonska nejednakost žena. Već 1868. godine, prigodom izmjene kantonalnog ustava, žene iz Zuricha tražile su pravo glasa, ali uzalud.

Prvu peticiju Saveznoj skupštini u povodu toga pitanja predala je skupina eminentnih žena, da bi 1893. Švicarska ženska radnička organizacija i službeno zatražila pravo glasovanja. Prva stranka u Švicarskoj koja je zagovarala ženska prava bila je Socijalistička stranka, koja je pripomogla da se osnuju udruženja čiji je cilj bio dobivanje prava glasa.

Godine 1918. dva prijedloga podnesena su Nacionalnom vijeću i došla su do Saveznog vijeća, ali kako su bila u obliku postulata, vlada ih je “stavila u ladicu”. Peticija iz 1928. odbijena je riječima: “Kada se tvrdi da bi koncept trebao uključivati i Švicarke, tada se prekoračuju granice dopuštenog tumačenja, čime se čini djelo koje je u suprotnosti sa smislom ustava.“ Godinu dana nakon toga peticiju je podnijelo oko 250 tisuća ljudi, među kojima je bilo oko 79 tisuća muškaraca. Tek 1950. Savezno vijeće stavlja pred Saveznu skupštinu izvješće o postupku postizanja sporazuma za ustanovljenje prava glasa žena, zbog čega se udruženje Švicarski ženski krug protiv prava glasa žena obratilo Saveznom vijeću i navelo da “ne vjerujemo da su našoj zemlji potrebne politizirane žene.”

Prvo glasovanje u saveznom parlamentu o referendumu za pravo glasa žena bilo je 1958. Referendum je održan, ali s neuspjehom na saveznom nivou jer je 67 % muškaraca glasovalo protiv toga. Ipak, izvjestan je uspjeh u međuvremenu postignut na kantonalnom nivou: u razdoblju od 1959. do 1970. devet od 25 kantona ustanovilo je pravo glasa žena. Pravo glasa žena postalo je problematično za samu državu u trenutku kad je Savezno vijeće odlučilo potpisati Europsku konvenciju za ljudska prava, s pravom rezerve na politička prava žena. Budući da su prosvjedi ženskih udruženja bili sve jači, Savezno vijeće raspisalo je drugi referendum, koji je održan 7. veljače 1971.

Nakon 100 godina aktivne, strpljive i teške borbe za pravo glasa, jer su među ženama postojale i one koje su smatrale da im to pravo ne treba, žene u Švicarskoj dobile su pravo glasa. Rezultat toga bila je promjena članka 74. Saveznog Ustava iz 1874., koji glasi:

“Na saveznim izborima i biralištima svi Švicarci i Švicarke imaju ista politička prava i dužnosti.

Pravo glasa na izborima i biralištima imaju svi švicarski državljani koji su navršili 20 godina i nisu isključeni iz aktivnog građanstva prema federalnom ili kantonalnom zakonu.

Konfederacija može donositi zakone o pravu glasa i izraditi jedinstvene odredbe o pravu glasa u saveznim poslovima.

U slučaju kantona i zajednica ovo pravo uređuje se kantonalnim zakonima.“

Pedeset tri godine nakon Njemačke, 52 nakon Austrije, 27 nakon Francuske te 26 godina nakon Jugoslavije žene u Švicarskoj dobile su pravo glasa.