Pobjegavši iz britanskog zatvora, uz pomoć rimskog biskupa, s vatikanskom putovnicom, skrasio se u Argentini, u kojoj je pod vlastitim imenom slobodno živio preko 40 godina. Nakon što je razotkriven u knjizi Estebana Bucha, 1991., američka televizijska kuća ga je, nakon opsežnog istraživanja, uspjela pridobiti za izjavu. Njegov intervju izazvao je sablazan. Priebke je izjavio da je izvršavao naredbu („naredba je bila naredba“) te da su većina žrtava (od četrnaestogodišnjih dječaka do sedamdesetpetogodišnjih staraca) bili teroristi, poričući da su tada ubijena i djeca. Argentinske vlasti su ga uhitile, a Italija je zatražila njegovo izručenje. Nakon dugotrajnog ekstradicijskog postupka, koji je zapinjao zbog pitanja zastare djela, Priebke je izručen Italiji.

Pred kraj 1995. u Rimu je održano prethodno ročište u kojem je talijanski vojni tužitelj optužio Priebkea za ratne zločine i za sudioništvo u nasilju koje je dovršeno ubojstvom 335 talijanskih državljana. Priebke je izjavio da nije kriv jer je postupao na temelju zapovijedi. Rasprava je, međutim, odgođena zbog postavljanja pitanja Ustavnom sudu Italije o mogućnosti suđenja građanima pred vojnim sudom s obzirom na odredbe redovitog kaznenog postupka po tom pitanju. Ustavni sud je s početka 1996. proglasio neustavnom odredbu vojnog kaznenog zakona koja je isključivala građansku tužbu za zločine propisane njime, što je omogućilo nastavak suđenja. Iako je utvrdio Priebkeovu odgovornost za djela iz optužnice, Vojni sud smatrao je da postupak protiv njega nije moguće nastaviti zbog zastare te je naložio njegovo puštanje na slobodu.

Oslobađanje Priebkea dovelo je do velikih prosvjeda. U žalbenom postupku, Kasacijski sud je presudu Vojnog suda, zbog procesnih povreda (izuzeće uredujućeg suca), ukinuo i naložio je novo suđenje. Suđenje je započelo 10. veljače 1997., a zajedno na optuženičkoj klupi s Priebkeom sjedio je i Karl Hass, još jedan od sudionika navedenog masakra. Priebkeova obrana uporno je tvrdila da ga se ne može kazniti zbog toga što je poštovao naredbu koju je smatrao legitimnom i zbog toga se nakon toliko godina nije pokajao, već je tu činjenicu smatrao užasom.

K tome, obrana je smatrala da mu se nije moglo suditi i iz razloga što je u poslijeratnom suđenju njegov nadređeni za taj slučaj bio oslobođen. Iako je vojni tužitelj tražio kaznu doživotnog zatvora, Vojni sud je Priebkea proglasio krivim za teško ubojstvo (na okrutan način i s izravnom namjerom) 335 ljudi osudivši ga na kaznu od 15 godina, uz istovremeno smanjenje na 10 godina zbog životne dobi i navodnih zdravstvenih teškoća. Na tu kaznu žalili su se i optužba i obrana. Dana 7. ožujka 1998. žalbeni sud preinačio je navedenu presudu na doživotni zatvor odredivši da se kazna zbog životne dobi okrivljenika provodi u kućnom pritvoru, a presudu je potvrdio i Kasacijski sud. Priebke je nakon suđenja uporno tvrdio da je bio žrtva izrazite mržnje i da ga se krivilo za sva nedjela učinjena tijekom Drugog svjetskog rata, čime je potvrdio nedostatak ikakvog kajanja izraženog još na sudu. Osuđeni ratni zločinac umro je 2013., u 100. godini života. Smrt Ericha Priebkea izazvala je dodatnu kontroverzu. Katolička crkva u Italiji (presedanski) i talijanska vlada odbili su održavanje sprovoda i misu u Italiji. Njemačka i Argentina također su odbile pokapanje mrtvog nacista na svom teritoriju. Njegovo tijelo ležalo je mjesecima na vojnom aerodromu, da bi konačno bilo pokopano na napuštenom zatvorskom groblju u Italiji. Na grob je stavljen drveni križ bez imena, ali s brojem, kako bi ga obitelj mogla raspoznati.

1 https://www.independent.co.uk/news/obituaries/erich-priebke-ss-officer-who-was-extradited-to-stand-trial-in-italy-for-the-ardeatine-murders-8877319.html , https://www.bbc.com/news/world-europe 24595872 https://it.wikipedia.org/wiki/Erich_Priebke pristupljeno 1. 03. 2022.