Navedeni Sporazum nije, međutim, zadovoljio britanske ciljeve vezane uz trgovinu opijumom, što je dovelo do Drugog opijumskog rata, koji je trajao od 1856. do 1860. godine, a u koji su se, u manjem opsegu uključile i ostale svjetske sile, Francuska, Sjedinjene Američke Države i Rusko Carstvo.

Prva polovica rata završena je Sporazumima iz Tianjina, koji predstavlja zajednički naziv više pojedinačnih ugovora sklopljenih u kineskom gradu Tianjinu od 13. do 27. lipnja 1858., između Kineskog Carstva s Ruskim Carstvom, 13. lipnja, sa Sjedinjenim Američkim Državama, 18. lipnja, s Velikom Britanijom, 26. lipnja i Francuskom, 27. lipnja 1858.

Ti Sporazumi još više su produbili već prilično nepovoljnu poziciju Kine u odnosima s tim zemljama i ubrajaju se u tzv. neravnopravne sporazume jer su strancima omogućili niz prava i povlastica. Osim legalizacije uvoza opijuma, Sporazumi su nametnuli obvezu još većeg otvaranja kineskih luka za stranu trgovinu, niske tarife za uvoz robe, prednosti stranim trgovcima te su omogućili širenje kršćanskih misionarskih aktivnosti po Kini na sljedeći način: Rusija, koja je prije Sporazuma bila ograničena obavljati trgovinu na određenim kopnenim graničnim postajama, dobila je pravo trgovanja morem, preko luka određenih u Sporazumu; Kini je zabranjeno smatrati kršćanstvo štetnim praznovjerjem te su propisi o tome proglašeni nevažećim; potvrđena je eksteritorijalnost podanika zemalja potpisnica te je ustanovljena sloboda kretanja njihovih državljana cijelim Carstvom, kako radi posla, tako i radi zadovoljstva; stranim brodovima dopuštena je plovidba rijekom Yangtze; lukama otvorenim za stranu trgovinu sukladno Sporazumu iz Nanjinga pridružene su luke Tainan, Haikou, Shantou, Haicheng, Penglai, Tamsui i Nanjing; sve četiri sile dobile su pravo uspostaviti stalna diplomatska predstavništva u Pekingu; Kini je zabranjeno uspostavljati ili dopuštati monopole ili kartele u domaćoj trgovini i dr.

Iako je Kina navedene Sporazume potpisala 1858., za njihovu ratifikaciju trebalo joj je više od dvije godine. U međuvremenu, uvidjevši da Kinezi otežu s ratifikacijom Sporazuma, napose s odredbama vezanim uz boravak stranih veleposlanika u Pekingu, Britanci su nastavili napadati kineske utvrde te su, uz pomoć Francuza, ušli u Peking spalivši Ljetnu palaču u sjeverozapadnom dijelu grada, ali ne i Zabranjeni grad, dom kineskog cara. Dok su Britanci vojnom silom prisiljavali Kineze na prihvaćanje Sporazuma, Amerikanci su do ratifikacije došli diplomatskim pregovorima.

Nakon spaljivanja Ljetne palače i očitog kineskog poraza, Sporazumi iz Tianjina ratificirani su Pekinškom konvencijom. Kinezi su Francuzima i Britancima morali platiti odštetu u iznosu od 8 milijuna taela, a prava koja su utvrđena Sporazumima mogla su biti i implementirana.

Sporazumi iz Tianjina označili su novi smjer u odnosu Kine prema vanjskom svijetu, s obzirom na dotadašnju kinesku vanjsku politiku koja se zasnivala na plaćanju tributa (danka) stranaca kineskom caru za obavljanje trgovine na području Kine.

Nakon rata stvoren je pokret za modernizaciju Kine nazvan Samojačajući pokret, s ciljem pokretanja institucionalnih reformi u tom Carstvu.