Sporazum su 27. siječnja 1967. potpisali SAD, SSSR i Velika Britanija, a stupio je na snagu 10. listopada 1967. Do danas mu je pristupilo 110 država, a 23 države ga je potpisalo.

Postavljanje prvih umjetnih satelita u svemir u sklopu znanstvenog programa (1957.-58.) i u to doba ubrzano razvijanje raketne tehnologije, nametnulo je potrebu stvaranja posebnog režima za svemir i druga nebeska tijela. Aktivnosti na području regulacije svemira od prvog dana bile su pod nadzorom UN-a, koji je prvo osnovao ad hoc, a zatim i stalni Odbor za mirno korištenje svemira. Godine 1962. Sovjetski Savez predložio je nacrt Deklaracije o temeljnim načelima kojima se uređuju aktivnosti država u istraživanju i korištenju svemira, koji je sadržavao skup pravila u vezi s njegovim potencijalnim korištenjem.

Nacrt s početka nisu odobravale članice Odbora. S vremenom su njegove ideje prihvaćene te je Opća skupština UN-a Deklaraciju usvojila Rezolucijom 1962 (XVIII) 13. prosinca 1963. Budući da Deklaracija nije bila obvezujuća, već u doba njezina usvajanja razmatralo se o stvaranju temelja za budući pravno obvezujući akt.^[1] Do njega se došlo nekoliko godina kasnije. Razlog je bila sve veća utrka dviju velesila da stignu na Mjesec. Sporazum o svemiru ima 17. članaka.^[2] Sukladno članku I., istraživanje i korištenje svemira, Mjeseca i drugih nebeskih tijela provodit će se za dobrobit i u interesu svih zemalja, neovisno o njihovu ekonomskom ili znanstvenom razvitku te ih se ne može prisvojiti pozivom na suverenitet, okupacijom ili na bilo koji drugi način (članak II.).

Člankom IV. izričito se zabranjuje u zemljinu orbitu postavljanje objekata koji imaju nuklearno oružje ili bilo koju drugu vrstu oružja za masovno uništavanje, kao i njihovo instaliranje ili stacioniranje na nebeskim tijelima, a Mjesec i ostala nebeska tijela koristit će se samo u mirnodopske svrhe.

Člankom V., astronauti su poslanici čovječanstva kojima će se u slučaju potrebe dati sva moguća pomoć. Člankom VI., zemlje članice obvezuju se biti međunarodno odgovorne za nacionalne aktivnosti u svemiru i dr.

Sporazum predviđa i odgovornost za štetu (članak VII.), a članice čiji su objekti u svemiru zadržavaju jurisdikciju i kontrolu nad njima (članak VIII.). Istraživanje i korištenje svemirom i dr. tijelima, bit će vođeno načelima suradnje i međusobne pomoći, a aktivnosti će se provoditi na način koji će uzimati u obzir interese ostalih članica.

S tim u svezi, aktivnosti će se provoditi tako što će se izbjegavati njihova štetna kontaminacija i zagađivanje svemira (članak IX.).

Prema članku XI., o svim aktivnostima, u cilju promocije međunarodne suradnje u istraživanju i korištenju svemira i dr. tijela, zemlje članice obavještavat će glavnog tajnika UN-a, javnost i međunarodnu znanstvenu zajednicu.

Prema članku XII., svi stacionari, instalacije, oprema i svemirska vozila na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima otvorena su drugim zemaljama članicama na temelju reciprociteta.

[1]    Podatci korišteni iz teksta Vladimir Kopal: Treaty on Principles Governing the Activities of States in the Exploration and Use of Outer Space, including the Moon and Other Celestial Bodies New York, 19 December 1966, izvor: https://legal.un.org/avl/ha/tos/tos.html, pristupljeno 6. listopada 2020.
[2]    Izvor: https://www.unoosa.org/oosa/en/ourwork/spacelaw/treaties/introouterspacetreaty.html, pristupljeno 6. listopada 2020.