Rusku Ameriku, kako se prvo nazivala Aljaska, naseljavali su sibirski tzv. promisloviki, ribari i trgovci krznom. Aljasku je car Aleksandar I. proglasio ruskim teritorijem 1821., s tim da je nakon postizanja Rusko-američkog sporazuma iz 1824., granica iz careva edikta postavljena na 51. paraleli (sjever), pomaknuta na 54. paralelu.

Krimski rat (1853.-1856.)² financijski je iscrpio Rusiju te je car Aleksandar II. počeo razmatrati prodaju Aljaske. Razlog, međutim, nije bio samo financijske naravi. Taj teritorij bilo je teško braniti i koloniju su lako mogle osvojiti britanske snage smještene u susjednoj Kanadi, a Rusija nije željela svoga glavnog suparnika imati preko puta Beringova mora. Car je već 1857. ponudio Amerikancima prodaju, ali su oni zbog unutarnjih previranja (Američki građanski rat) zastali s pregovorima. Međutim, čim su se prilike nakon rata u SAD-u koliko-toliko stabilizirale, car je od svog ministra, de Stoecklog 1867., zatražio obnovu pregovora. Pregovori su trajali nepunih mjesec dana i dovršeni su sklapanjem Sporazuma o prodaji, 30. ožujka u 4.00 h ujutro.

Člankom I. Sporazuma određeno je ustupanje cijelog teritorija s otocima u točno određenim granicama. Člankom II. određeno je da ustupanje teritorija uključuje pravo vlasništva svih javnih površina, trgova, zgrada, utvrda i ostalih zdanja koja nisu u privatnom vlasništvu, s tim da crkve koje je izgradila ruska vlada postaju vlasništvo Grčke pravoslavne crkve. Člankom III., stanovnici na ustupljenom teritoriju, prema svom izboru, mogli su se vratiti u Rusiju unutar tri godine, a ako su odlučili ostati, uživali bi prava američkih građana te su njihova sloboda, vlasništvo i vjera bili zaštićeni. Člancima IV. i V. uređen je način prijenosa vlasništva teritorija kao i povlačenje ruskih snaga iz vojnih utvrda. Člankom VI. dogovorena je isplata iznosa od 7,2 milijuna dolara u zlatu, uz oslobođenje od svih tereta pri uplati. Završnim, člankom VII., uređeno je pitanje razmjene ratifikacija.³

Ceremonija prijenosa bila je u gradu Sitki, 18. listopada 1867. Nakon parade ruskih i američkih vojnika ispred guvernerove palače, ruska je zastava spuštena, a američka je, uz plotune, podignuta.

Iako je većina Amerikanaca kupnju Aljaske smatrala korisnom, javnost nije bila bez kritika. Kupnja se smatrala „Sewardovom glupošću“ te je nazivana „Sewardova ledena škrinja“. Novinski članci tvrdili su da su novci poreznih obveznika potrošeni na „vrt za polarne medvjede“. Ruske su novine, pak, žalile zbog prodaje smatrajući da je previše uloženo u taj teritorij i postavljale su pitanje kako se mogla prodavati zemlja gdje su otkrivena nalazišta zlata.

Većina Rusa napustila je teritorij Aljaske, dok je ruska država financirala povratak, te je kraj skoro ostao pust. Prilike se mijenjaju nakon 1896., kada je zlatna groznica pokrenula oko 100.000 ljudi u taj dio zemlje. Pronalazak zlata na Aljasci donio je Americi basnoslovno bogatstvo i kupnja teritorija višestruko se vratila. O ruskom gubitku ne treba ni govoriti. Na temelju Zakona o državnom statusu Aljaske iz 1958., Aljaska je 1959. godine proglašena 49. američkom saveznom državom.