Indijsko-pakistanski rat iz 1971. godine bio je, pak, posljedica Bengalskog oslobodilačkog rata¹, koji se tada vodio u području istočnog Pakistana, danas države Bangladeš. Naime, 1971. pakistanska vojna hunta iz zapadnog Pakistana pokrenula je vojnu akciju - „Operaciju reflektor“, čiji je cilj bio suzbijanje bengalskih zahtjeva za samoodređenje u istočnom Pakistanu.

U devetomjesečnom sukobu pakistanske oružane snage, poduprte pakistanskim islamističkim milicijama, ubili su prema nekim podacima oko 3 milijuna ljudi, a od 200 do 400 tisuća žena je silovano (silovanje su podupirale vjerske vođe, koji su smatrali da su Bengalke javno vlasništvo). Smatra se da je oko 10 milijuna ljudi potražilo utočište u Indiji, a oko 30 milijuna bilo je interno raseljeno u ovoj za svijet, nakon Drugog svjetskog rata, najvećoj humanitarnoj krizi.

Indija je bila otvoreni saveznik Bengalaca i na različite je načine pomagala bangladeškom oslobodilačkom pokretu. Međutim, nakon višekratnih napada s pakistanske strane koja je tu pomoć smatrala otvorenom prijetnjom, buknuo je rat između te dvije zemlje. Pakistan je napao nekoliko indijskih mjesta duž zapadne granice s Pakistanom, što su Indijci s uspjehom odbili i potom su uspjeli i prodrijeti na pakistanski teritorij. Nakon dva tjedna intenzivnih borbi, pakistanske snage u istočnom Pakistanu predale su se zajedničkom zapovjedništvu indijskih i bangladeških snaga (oko 93.000 pakistanskih vojnika bezuvjetno se predalo). Nepunih godinu dana nakon predaje, 2. srpnja 1972., potpisan je Sporazum iz Simle, koji je ujedno otvorio put potpunom priznanju Bangladeša kao samostalne države.

Vlade Indije i Pakistana Sporazum započinju točkom 1., u kojoj navode da su „odlučile prekinuti sukobe i konfrontacije koje su do sada kvarile njihove odnose i da će raditi na promicanju prijateljskog i skladnog odnosa te uspostavi trajnog mira na potkontinentu tako da obje svoje resurse i energiju mogu posvetiti prvenstvenom zadatku unaprjeđenja dobrobiti svojih naroda.“ Nakon razrade ove točke kojom se, između ostalog, naglašava želja za poštovanjem teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti, jednakosti i suverenosti obiju zemalja, točkama 2. i 3. Sporazuma obje vlade slažu se da će poduzeti sve korake koji su u njihovoj moći u cilju sprječavanja neprijateljske propagande te da će poduzeti korake kako bi obnovile komunikaciju, poštansku, telegrafsku, pomorsku, zemaljsku i uključujući i granične postaje, i zračne veze koje uključuju prelijetanje i dr. Da bi se inicirao proces uspostavljanja trajnog mira, točkom 4. obje se vlade slažu da će se indijske i pakistanske snage povući na svojoj strani s međunarodne granice, kao i da će kontrolnu liniju u Jammuu i Kashmiru, postignutu u primirju od 17. prosinca 1971. poštovati. Točkama 5. i 6. određeno je da će povlačenje početi nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma i biti dovršeno unutar 30 dana, da će Sporazum ratificirati obje zemlje, kao i da će se poglavari država ponovno sresti u budućnosti na mjestu koje objema stranama bude odgovaralo, a da će se u međuvremenu predstavnici obiju strana sretati i razgovarati o modalitetima i aranžmanima za uspostavljanje trajnog mira i normalizacije odnosa, uključujući i pitanja repatrijacije ratnih zarobljenika, civilnih zatočenika, kao i konačno rješenje za Jammu i Kashmir, i nastavak diplomatskih odnosa.²

Sporazum iz Simle nije donio trajni mir kako se željelo. Nakon ovog rata, 1999. dogodio se i četvrti indijsko-pakistanski rat, poznat kao Kargilski rat u području Jammua i Kashmira, u Kargilskom okrugu i duž kontrolne linije. Razlog rata bio je u infiltraciji pakistanskih (paravojnih) snaga na indijske pozicije duž kontrolne crte, koja služi kao de facto granična linija između dviju zemalja u Kashmiru.