Oboružani britanskom naklonošću (koja je tražila način zaustaviti rusku ekspanzionističku politiku u Centralnoj Aziji) Japanci su krenuli u napad prije nego što je do Rusa stigla njihova formalna objava rata, što je Ruse i zateklo i naljutilo.

U tom napadu pretrpjeli su težak gubitak, a netom stečena japanska prednost održala se tijekom cijele godine, koliko je trajao rat. Završna bitka odvila se u tjesnacu Tsushima, 27. i 28. svibnja 1905., kada su Rusi poraženi u cijelosti, a sam taj događaj pridonio je i podizanju revolucije u Rusiji. Budući da je rat, neovisno o tome tko je gubio, a tko pobjeđivao, obje strane koštao i ljudstva i financijski, zaraćene strane tražile su način da ga okončaju. Japanci su, naime, tražili od američkog predsjednika Roosevelta da pokrene mirovne pregovore, a Rusima nije preostalo ništa drugo nego pristati na to. Roosevelt, u želji da održi svojevrnu ravnotežu snaga i jednakih ekonomskih mogućnosti u regiji, smatrao je da rat treba okončati pod uvjetima koji će objema stranama omogućiti određenu ulogu u sjeveroistočnoj Kini. Ta je želja, dakako, bila vođena američkim interesima kojima nije odgovarala japanska premoć u tom dijelu svijeta. Pregovori su se fokusirali na pristup lukama i teritorijima u Mandžuriji i Koreji, kontroli otoka Sahalin i plaćanju troškova rata. Japanci su tražili kontrolu nad Korejom, južnom Mandžurijom i Sahalinom te pregovore o naknadi štete, a Rusi su željeli zadržati Sahalin, odbijali su plaćanje ratne štete i nadali se da će moći zadržati flotu na Pacifiku. Kamen spoticanja na kraju je ostao Sahalin i ratna šteta koju Rusija, sve i da je htjela, nije bila u mogućnosti platiti. Roosevelt je stoga predložio podjelu Sahalina, dok je ruski predstavnik predložio da Japanci zadrže Sahalin i odustanu od zahtjeva naknade ratne štete. Nakon što su Japanci odbili ruski prijedlog, Rusi su zaprijetili prekidom pregovora i nastavkom rata.

Uvjereni da Japanci nisu spremni nastaviti rat, Rusi su pritom zaigrali na otvorenu kartu - počeli su pakirati kovčege, a u Mandžuriju su stigle četiri nove divizije ruskih snaga. Japanci su popustili pritisku i u zamjenu za južni dio Sahalina odustali su od zahtjeva za naknadu štete. Sporazum je potpisan u Portshmouthu (SAD) 5. rujna 1905., ima petnaest članaka i dva podčlanka u vezi s člancima III. i IX. Člankom I. Sporazuma obje strane obvezale su se na mir i prijateljstvo. Člankom II., priznavajući da „Japan u Koreji posjeduje važne političke, vojne i ekonomske interese“, ruska strana obvezala se da se neće angažirati, miješati ili ometati mjere usmjeravanja, kontrole i zaštite koje bi japanska vlada smatrala potrebnom poduzeti u Koreji. Člankom III. obje strane dogovorile su cjelovitu i istovremenu evakuaciju iz Mandžurije te u njoj cjelovitu obnovu isključivo kineske administracije, s tim da ruska strana potvrđuje da nema teritorijalnih niti drugih eksluzivnih koncesija prema Mandžuriji. Člankom V. ruska vlada prenijela je na japansku vladu, uz suglasnost kineske vlade, zakup luke Port Arthur, Taliena i pripadajućih teritorijalnih voda, dok je člankom IX. Japanu prepušten južni dio otoka Sahalin i susjednih otočja.

Javnosti obiju zemalja nisu dobro primile Sporazum. Svaka je žalila za nepostignutim – Japanci su smatrali da pregovarači nisu smjeli odustati od ratne štete, a ruska javnost bila je nezadovoljna i ljuta zbog gubitka polovice otoka Sahalina. Iako Roosevelt nije osobno prisustvovao pregovorima u Portsmouthu, za svoje napore oko postizanja mira između tih dviju zemalja dobio je Nobelovu nagradu za mir.

*Izvor: https://history.state.gov/milestones/1899-1913/portsmouth-reaty 
https://wwi.lib.byu.edu/index.php/Treaty_of_Portsmouth.