Člankom I. Sporazuma izričito se navodi da Sjedinjene Američke Države jamče i da će održavati neovisnost Republike Paname, a već u članku II. Republika Panama daje Sjedinjenim Državama trajno korištenje, zauzimanje i kontrolu nad zonom zemljišta i zemljišta pod vodom za građevinsko održavanje, rad, sanitaciju i zaštitu navedenog Kanala u širini od 10 milja (16 km)…kao i trajno korištenje i kontrolu nad drugim zemljištem i vodama izvan te zone koje mogu biti potrebne za izgradnju Kanala ili drugih kanala. Na sličan način, SAD-u se daju i otoci unutar granica opisane zone i skupina malih otoka u Panamskom zaljevu. U trećem članku SAD-u se daju sva prava i ovlasti unutar zone određene člankom II. Sporazuma, kao i pomoćnih zemljišta i voda kojima SAD upravlja na suveren način. U IV. članku, kao prava koja se podrazumijevaju danim pravima Panama daje pravo na trajno korištenje rijeke, potoke i jezera i ostale vode potrebne za navigaciju i opskrbu vodom ako je to potrebno za izgradnju, održavanje, rad, sanitaciju i zaštitu Kanala. Člankom V. Panama daje Sjedinjenim Državama trajno monopol nad izgradnjom, održavanjem i radom bilo kojeg sustava komunikacije putem kanala ili željeznice preko svog teritorija između Karipskog mora i Tihog oceana. Člankom XIV. uređeno je da se cijena naknade za odobrena prava, ovlasti i privilegije koju će SAD platiti Republici Panami sastoji od deset milijuna dolara u zlatnim kovanicama nakon izmjene ratifikacijskih dokumenata i godišnjoj naknadi u visini od 250.000 dolara, koja će se započeti plaćati devete godine nakon potpisivanja Sporazuma, sve dok traje navedeni Sporazum.¹

Treba naglasiti da su uvjete slične ovom Sporazumu, Sjedinjene Države prvo bile ponudile Kolumbiji (u vrijeme dok je Kolumbija kontrolirala Panamu) u okviru Sporazuma Hay-Herran (22. siječnja 1903.). Iako je navedeni sporazum SAD ratificirao, Kolumbija je to odbila jer je smatrala da se njime narušava nacionalna suverenost, a i ponuđenu naknadu smatrala je neodgovarajućom. Amerikanci su nakon toga prešutno odobrili osamostaljenje Paname, koja je nezavisnost proglasila 3. studenoga 1903., i tu su samostalnost de facto priznali tri dana nakon proglašenja, da bi već 18. studenoga potpisali navedeni Sporazum. Panamski kanal dovršen je 1914.

Sporazum je od samog početka bio kamen spoticanja u odnosima između SAD-a i Paname. Zona Kanala postala je rasno i društveno zasebno područje, odvojeno od ostatka Paname. Vrhunac konflikta bio je 9. siječnja 1964., kada su se panamski studenti sukobili s policijskim službenicima Zone Kanala zbog isticanja panamske zastave uz američku. Taj dan odnio je 26 života, 22 panamska i četiri američka, a u Panami se obilježava kao Dan mučenika. Ti neredi s vremenom su utjecali na promjenu politike SAD-a prema tom području. Ugovorima Torrijos-Carter iz 1977., Sporazum Hay-Bunau-Varrila stavljen je izvan snage, i njima je omogućen postupan prijelaz kontrole nad Zonom Kanala na Panamu. Punu kontrolu nad Panamskim kanalom Panama je ostvarila 31. prosinca 1999.

Američko društvo građevinskih inženjera uvrstilo je Panamski kanal u jedno od sedam čuda modernog svijeta.